SRĐ

— 126 —

Uđoše i okretoše prijekim putem koji, jedno sto koraka od ograde, ravno vodi Jelinoj sobi za učene pa daje k vili. — Hoćemo li ući? reče Cortis prolazeći mimo sobu. Jelena se malo nasmiješi, pomišjajući da se on ne stavja kako su obojica napištani, ali se ipak ne opre. — Sjesti, to ne! reče smijući se kad je ušla. Jadnoga moga divana! Cortis ne bješe pomislio na to. Pokaja se zbog svoje rastrenosti i htjede izaći. Ali sada ona ne htjede, da se ne uščini e ga kori. Možemo stajati na nogama, ne žuri nam se ići kući. I stade vonati ]ubice i banksijanske bijele ruže što bijahu na stolu u jednoj mjedenoj posudi. U toliko Cortis razgledaše knige. — Oh! usklikne on. Tvoje zahvale i pozdravi! Bješe to onaj svezak djela Memoires d' outre-tombe što ga Jelena, odlazeći u Rim, bješe ostavila majci da ga vrati Cortisu. Cortis ga pak bješe zaboravio u đvoranici kontese Tarkvinije, a sada Jelena, našavši ga u kući, bijaše ga opet uzela. — Nijesu prijali? reče Jelena, gledajući ga jubaznim pogledom. Bili su odveć hladni? Koja slatkoća, koja čistoća u osmijehu i pogledu! On je uze za obje ruke i gledaše je ćuteći. Cu se korak na pijesku. Jelena brzo izvuče ruke. Odmah iza toga uđe sluga i javi im, da ih je gospođa kontesa vidjela gdje idu i da ih čekaodmah. — Sto je? upita Jelena. — Mislim da je došao jedan telegram, odvrati sluga. Regbi da dolazi gospođin konte Lao. — Eto zašto nije pisao, reče Cortis. Jelena ne odgovori već pokuša da sakrije lice, jer bi se imala radovati radi te nenadne vijesti, a bila je toliko uzbuđena da bi se mogla možda pokazati mirna ali ne radosna. Ni kontesa Tarkvinija nije bila presretna radi one vijesti; ne bi joj bilo ni malo žao da je izočnost gospodina djevera duže potrajala. Sad je mogla u kući zapovijedati po svojoj voji, sad niko nije mrmošio, niko se nije mrdio kada bi ona govorila, niko joj nije govorio: ,,to su ludosti!" Sad je u jednu riječ mogla odahnuti. — Evo vam, reče, pružajući kćeri telegram. Jesi li vidjela? Telegrafava iz Bergama. Pa što mu pada na pamet dovesti