SRĐ

— 931 —

što danas rade; pa, 6ini mi se, netom stignu u te krajeve, odmah vide da im je sreća ostala kod kuće. Poslaćeš, recimo, sina u Ameriku. Dobro! Svakako va]a ili da se zadužiš, ili da nešto prodaš. Voliji si opet zadužit se; prodati nekako nije do obraza. Sin ti je, kažimo, već neko vrijeme tamo. Nema dana ni noći, da svi u kući o nemu ne mislite, što je s nime ? je li živ? i što ti ja znam. I baš kad dođe vrijeme, da bi te imalo sunce da ogrije, a tamo te baš tada led bije. I tada ti dođe stoprv na pamet, da te je neko svjetovao, da ne šaješ sina u Ameriku. Ovo vam je, Judi, živa istina. Bvo će brzo stići i naši Amerikani, pa ćete čuti, hoće li vam oni drukcije kazivat. Ako vam se, valaj, išta pohvale, neka sam ja drugi. — Tako je, tako! — odobre mu svi glasno, osim nekoliko nih: mladost između petnaeste i osamnaeste. U rijeci, u kojoj su bili, kad na „Modrom Potoku" zabijeli nekoliko koševa, izbi prvo nekoliko ženskijeh a za nima muški, i avojica među nima, obučeni na gradsku: naši Amerikani. — Evo ili! evo! — čulo se јабе i slabije sa svačijih usta, a djeca udrila u trku, da jave kući, gdje dolaze Amerikani. — Biće lira кб pjeve — reče zajedjivo, ali više u šali, jedan mladi vragojan. — Onoliko im se i usirilo — nadoda drugi, misleći time kazati, da on ne bi dao pare za nihove lire. — Šutite, djeco ! Nijesu to vaši posli — ukori ih jedan postariji za nihovu besjedu. U toliko naši Amerikani stigli u selo. Žene dozivju jedna drugu, pa како se koja pri poslu nađe, onakova izleti na vrata: neka sa drvenačom u ruci, a neka s djetetom u naručju, te čekaju, kad će im najesti Amerikani, da ih vide i pozdrave. Budi se zgrću oko nih, pa se Jube i rukuju, a oni se otimju, jer ne mogu da odole. — Budi, neka malo počinemo i odahnemo, pa ćemo se vidjet docnije, po podne na dolu — zavice glasno Lakan Bogdanov, otimajući se, samo da se trsi navale pozdrava.

* * *