SRĐ

— 1050 —

(Sinijući se). Sad, moj dragi, ja predvidjeh kraj tvoje priče. Žandaram, koji je u nacinu imao krivo, u'[načelu je imao"potpuno pravo. Ti doista niiesi imao pravollda popravjaš svoju kuću. La Brige: Žašto? Lonjumel: Jer, da se tehnicki izrazim, ta kuća očito nije bila u građevnom pravcu i jer je|bila'®odveć potisnuta na put, kvarila je harmoniju^susjednijeh kuća i štetila sliku puta sakaćenem perspektive. La Brige: Jeji to bila^moja krivica"?'Jesam li ja imao potisnuti kuću natrag nogama^ili odsjeći dio koji je stršio kao maslo koncem. Lonjumel: Ne. Ali zakoni zabrahuju, pored svega priznaha vlasničkih prava, popravjati zgrade^koje su izvan građevnoga pravca, ili ma na'koji način zaustavjati razornu radnu vremena, pod čijim utjecajem vaja da se prije ili poslije sruše. Budimo pravedni, ne može se zahtijevati od države da beskonačno produžuje dopust stanovana u trošnijem kućama. La Brige: Ti govoriš kako zakonik; ali nije mahe istinito, da je moj krov, otkad su zidari morali obustaviti svoju radnu, oštao razriven i da su kroz otvorenu šupjinu ulazili kiša i grad, kako dojije u gradsku gradinu. U isto doba blag vjetrić premetaše pločama po krovu kao komadima od dominala, uslijed čega nastajaše nesnosna buka. Nu još povećavaše lelekane nekoga prosjaka, koji me je redovno već prije granuća sunca trgao iz slatkoga drijemana, pojući pod mojijem prozorima pobožne pjesme, koje su imale čuvati moj san. Jednoga dana, kad je vjetar porastao da orkana, jedna ploca s krova provrže se lastavicom. Na krilima oluje lebdijaše najprije nad mojom glavom, zatim pade na lice siromašnoga pojača, koji ončas prestade pjeti, jer su mu usta do uši bila raskinuta i tako lišena potrebne opružnosti. Taj je čovo bio osvetjiv. Pozove se na članak 320, koji predviđa i kazni ozlede s nemara, te me tuži.... Lonjumel (s rukama t na očima) : Do Vl 'aga! La Brige: Što ti je? Lonjumel: Gorući fosfor uletio mi je u oko. Ne možeš sebi predstaviti, kako boli. La Brige: Hoćeš da ti donesem vode?