SRĐ

- 193 —

L U B A V. (Filosofsko razmatrarie). — E. R. Pitaš ше, kako ja shvatam Jubav"? Ti hoćeš da cujoš moje mnijene, moje iskreno, lično mnijene, i ništa više nego moje mnijene. Dakle: ni citata ni upoređena. Da li je ovo, što ću pisati, sasvijem izvorno, to ne mogu jamciti. Moj Bože! Ja sam tamo i amo dosta toga pročitao, to je, bez sumne, djelovalo na moje mišjehe, ako ne na moje čustvo. Takijem se nezamjetnijem utjecajima čovjek ne može nikako oteti. Moguće je dakle, ili — reći ću tačnije — stalno je, da su moje ideje već prije od koga drugoga bile izrečene, kako što su ideje ovoga bile opet od trećega, a one trećega opet od četvrtoga. Ideje nijesu imovina ničija, baš zato, jer su svačije. Ali sada, kad ih pišem, sada su moje, lično moje, izvorno moje, jer ih tako mislim i osjećam. Pitahe izvornosti u kniževnosti, nije napokon drugo no pitane iskrenosti, plagijat nije krađa već neiskrenost. Sto je lubav? Ako se tiče objekta, ja i ti i svi drugi shvatamo riječju lubav jedno te isto. Subjektivno, ja je shvatam drukčije no ti, sasma drukčije. I zato je tvoja radoznalost opravdana, jer, što ti god uzbudem o tome kazao, biće tebi svakako novo, kao što bi meni opet novo bilo, što bi mi ti o tome navijek zabavnome predmetu pričao. Što je lubav"? I^ubav je pravica. — Dakako, ti se na ovaj paradokson čudiš. Dopusti mi dvije riječi radi razjašnena. Ne zborim ovdje o pravdi ]udskoj. Sto mislim o noj, o zakonima i ustanovama, to ti lijepo znaš. Pravicu razumijem u metafizičlcom smislu. Sto je ta pravica, ne bih ti umio definovati; ali, da svaki od nas ima neko po nagonu čustvo o noj, ne da se poreći. To je malo čudno, priznajem. No odatle ne slijedi, da nije istina. Vjeruj mi, dragane moj, sve ono što zovemo čudno, to je u životu hešto sasvijem obično, sasvijem 13