SRĐ

С РЂ ш SRĐ

Год. \Г ДУБРОВНИК, 7П јуна 1ППА Б Р- Л Qod. v • DUBROVNIK, ^ и - juna '" UU ' Br. ^

KAD SE PROBUDIMO Kad padnemo na tu zemlju Zanesu nas njeni čai'i, Sunce, nebo, mjesec bl'jedi Ljudsko srce zasanjari. San za sankom lako gine, А1 srce se novog livata, Odletio jedan sanak Drugog eto vec na vrata. Krasni sanci, divni sanci Od Ijuhavi i od sreće,

Cas ih prede žarko ljeto Cas ih siplje pramaljeće, Pa i jesen tako tužna I ona ili nosit znade, I po zimi po studenoj U srca se sanak krade. Ljeta lete, sanci ginu, A vr'jeme se dalje vije, Napokon se probudimo, A kraj nas se samrt smije! Rikard Katalinić Jeretov.

SITNA PRIČICA O PJESNIKU. Na morskoj obali pred svojom skromnom kućom zasadio je lovor. Bio je mlad, pjevao je o ljubavi, o sreći, o raju i gajio je zelen-lovor i sanjao o lovor-vijencu. I svijet ga je slavio . . . Prolazile godine i mnoga je bura skršila po koju granu s njegovog lovora, i mnoga je njegova pjesma pala sa visine sustaloga krila ... Pjesnik stari — govorio svijet, štono ga prije slavio i letio je sada za drugim mićenicima vile Prolazile godine i njegov je lovor stršio pred skromnom kućom skoro bez granja u sumornoj jesenjoj večeri pod cjelovom snuždenog mjeseca I on je neke tihe i tamne noći dršćućom rukom isjeko štap i zakucao omsenim. lovorom na vrata groba i zaboravi! Rikard Katalinić Jeretov. 10