SRĐ

294

СРЂ. — SRĐ.

Ova relativnost svijeh stvari, u prostoru i u vremenu, fundamentalan je zakon prirode, kojem je podložna i sađašnja erupcija Vezuva i Vezuv sam ; koji će, kao što se rodio i živi, tako i umrijeti, poput svake prirodne stvari, žive i smrtne. I kao svaka druga prirodna stvar, vulkanski nam oganj neprestano meće pod oči ovo stanje prolaznosti, promjenjivosti, kojem je podložen cijeli svemir. Od ognjenijeh fragmentarnijeli materijala, te siplju smrt i žalost a poslije davaju, kad postanu vegetalna zemlja, bujan život; do lava, te od ognja postaju kamen, i to grobni kamen, a zatim se od ovoga promeću u okrepljivo vino i u krv i misao : sve nam izrazuje moćnijem metrom proces kombinacije i disolucije prirode. Radi ove njegove očevidne, vjećne nestalnosti, oganj baš izabraše gotovo kao simbol svijeta dva uzvišena uma šestoga vijeka prije Hrista: Gotamo, veliki indijski mudrac, i Heraklit, njegov veliki grčki savremenik. »Ima, vi braćo«, receno je u 28. besjeđi Majjhimanikayo- a, »vremena, 1 kad vanjski ognjevi pobijesne, kad prožderu selo, prožderu grad, prožderu regijon, prožderu kraj, prožderu zemlje i kraljestva, u kojijem oni uzimlju polja i livade, šume i gajeve i cvijetne poljane i ugase se samo kad sve izgori. Ima, vi braćo, vremena u kojijem perom, perušinom treba piriti oganj. Ovome vanjskome ognju te je tako golem, prolaznost dakle dođe, vi braćo, da se pokaže; dođe da se pokaže, da je i on podvrgnut zakonima uništenja, raspadnuća, promjene : a od ovoga tijela ovdje, te je visoko manje od osam pedalja, proizvoda žeđe za egzistencijom, od njega bi možda zar vrijedilo ,Ja' ili ,Moj' ili ,Jesam' ? U istinu prije vrijedi ,Ništa nije njegovo'.« A kao odjek ovijem uzvišenijem rijecima te zvece na Gangu odgovara na Sredozemnom duboki glas Heraklitov : »Svijet, isti svijeh, ne stvori nikakav bog ni čovjek: već bi uvijek i biće, oganj uvijek živ, sad zapaljen sad ugašen.«

1 Ovo su sve ideje poganskog Buddhizma. - Op. uredn. Srđa.