SRĐ

LJUBAVI. Himna u prozi.

S. Perišić — Blato u Poljicima.

I ogrlih rukom nježno tijelo moje Ijube a ona nemarno okrenu glavu, dok joj se oči kupahu u suzama. Tijelo njeno, slicno grani jorgovana, svijaše se kao trska a njene poluotvorene usne slijepiše se s mojim i Vasiona bi zaboravljena ... 0 vječni kerubu sretnih noći, ko ee izreei duboki muk tvoj ? O poljupcu! misteriozno piće sa cvjetnih grana pjesničkoga Olimpa! Podražaju živaca, o slasti! Da, besmrtan si kao što je besmrtan Bog! uzvišena raskoši, naravi vasionska, pričesti bića, željo po tri puta sveta, što rekoše o tebi oni, kojima si srećom opojila život? Nazvaše te putnicom, o ti stvoriteljice, i rekoše da kratki blijesak tvoj osvijetli samo za cas bježeće žiće njihovo. 0 riječi kraća od uzdaha umirućih! 0 riječi, koja izlazi iz niskih usta prostog putenjaka, koji se čudi nad životom jednog sata i nad iskrom vječne moći! Ljubavi! o početku svijeta! Dragocjeni žaru, koji čitava narav kaono blijeda vestalka neprestano nadzire u templu Boga! O žarište svega po čemu opstoji sve! Razorujući duhovi umrli bi samo gledajući u te ! Ne čudimo se što obeščašćuju sveto ime tvoje oni, koji te uz poluotvorene oči vidješe te i ne okusiše slasti veličine tvoje! o stvoriteljice, koja našavši apostole tvoje na zemlji u čvrstom poljupcu, prekrivaš usne njihove velom ruža i tamarinda, dok ispod njih ne nikne sreća! A vi o naslade, slađani posmijesi, prva draženja, prva tepanja ljubavnika, vi, koje vidimo, vi, koji ste naši, pripadate li onome kraju nebesa, s kojega kerubi i serafl prenose čovjeka na ovu zemlju probuđena od bogovske tlapnje! 0! draga