SRĐ

DVIJE SLIKE.

Piše Podnopoljski.

Bilo je zadnji dan mjeseca jula o podne. Rozopečina da ti mozak uzavri, a ni ćuha maestrala. Od golih liti planina ođrazivale se sunčane zrake, kao i od glatke površine mora, iz kojeg se dizahu pare, čisto kao da je more uskipjelo. Kriješiavci kao da se pomamili; stablo, travka dahće; a kamen puca. Iz muljanske barke, što se vozila od Kotora put Dobrote sredinom zaliva, čuli se glasovi, čas kao zavijanje ranjene zvijeri, a čas kao urlikanje nadraženog tigra u kavezu. Svak je u Dobroti znavao da je kapetan Rade poludio. Doveli ga neki dan iz Triješća na pusto ognjište. Jednoj smrti stotina uzroka, govori se; tako se i nagađalo zašto je kapetan Rade poludio, ali zapravo niko nije znavao do li mu poručnik na brodu i kći prineipala broda u Triješću. I. Već su dvije godine, otkada su kapetan Rada doveli doma. Iz početka bijesnio je i dvojica opštinskih ljudi čuvali ga na izmjence, držeć ga u nastupu ludila vezanoga konopom za pilo, do pola ukopano u zemlji. Rekoh, čuvali ga dvojica, ali zapravo, bilo ih je uvijek barem desetorica, koji su po cijele dane u prizemlju osamljenoga čardaka bili iskupljeni oko luđaka. Seoskim dangubama služilo to za zabavu, i oni kao od šale pomagali vezati kapetan Rada. Poslije četiri mjeseca bjesnila nastupi kod luđaka preokret; on je samo besvijesno buljio ispred sebe; ne davao od sebe glasa, a da mu nijesi vidio oči, staklenih, mutnih, koje je od svakoga krio, bio bi rekao da je normalan čovjek.