SRĐ

ĐENEVRIJA

53

jaše donijela iz spremice, uze joj trti po vezovima, ispod nosa i po zašakam. 1 Uz kvasinu topila je sestrino lice svojijem suzama, celivala je u čelo i uzdišući sobom govorila: Jasam, ja, kriva svemu ovemu veće nego ti nesretnice! Za što nijesam poslušala Pera maloga, kad mi je neke stvari doglasivo! Sto me bilo onda zaslijepilo? Ooh, nije Bog, ne, nego hudoba? Mene mahnite! mene lude!... ne prividjet da ona napast ne bude se u kuću uvući, kad mene nije donia! Ah, Bože, Bože, teško ti li si me pedepso! Bila bi ko zna do kad nabrajala vrh sestre, da ova na svrhu, otvorivši malahno oči, ne uzdahne iz duboka i ne protegne ruke, koje do onda bijahu joj skupljene na prsima. Na što Marijana: — Jele, Jele moja, otvori oči, evo Marijane kodtebe! Nije te i ne će te ostavit! Jele tužna, otvori oči, pogledaj me .... Na glas sestrin Jele već osviještena otvori oči, zagleda se u Marijanu, koja vrh nje stajaše natkapijena, izdigne ruke, i zagrli plačući svoju plačnu sestru. Smiješaše se suze i celovi, i u tome olagodi i jednoj i drugoj ona muka, onaj uzao, koji im bješe zasio u grudima, da ne mogaše ni tamo ni amo. Olagodi jedno, ali pridođe drugo. Marijana je i spoznala i spovidjela da krivina ne bijaše jedino Jelina, no paček joj je supojnika u sebi nalazila. S toga kad htijaše da preutaži, većma se ražali. Mogla sam — mislila je — na vrijeme zaskočiti da se ovako zlo ne zbije. Da sam ončas' 2 s početka lupila vratima u obraz onoj napasti, svršio vas poso!... Ali ne!... gospar vlastelin, skladan, to, ovo, 0110 — pak evo što sam dotekla! Ah, bolje mi je bilo jednom se zacrljenit, nego do smrtiblijeđet! .. . Sto ću sada od ove jadne sirotice . . . paček: što ćemo obe dvije? Nema oca, ni majke, ne pouzdana prijatelja da nas posvjetuje, da za nas prividi!. . . Što ćemo kukave, ako se glas prospe? Da potajim, no kako ? .. . kad može bit jur susjede od uha do uha šapure u dahu, jedino što sumnja da je nešto, a kad opajkaju istinu? Tada će zatrubiti Đenevrija, pak sve Pile ...

1 Zašake,-a, to su talij. „i polsi mjesto na ruci gdje se žile naj više prepliou. (Op. uredn.)

- Kako se vidi, pisac upotrebljuje uvijek riječ ončas, a ne odmah, koje se je sada po knjigam uvelo u dubrovački govor. Ončas je lijepa narodna riječ, te bi je trebalo pridržat. (Op. ured).