SRĐ

POLJICA

789

naprijeda da zakrči neprijateljski umak, a druga udari na nj sučelice pa, ulivativši ga megju dvije vatre, grozno ga razbiše. U tom junackom okršaju osobito se istakao pop Juraj Pezeljić koji odsiječe mnogu tursku glavu, ali i sam pogine pogogjen turskim tanetom u prsa. On je bio vogja jedne čete pa kada je, smrtno ranjen, pao na zemlju, da mu se drugovi ne bi jadu dosjetili i prepali, poviče im neka tjeraju dalje, dok on priveže oputu na opanku, koja mu bila pukla. Tom prilikom odlikovale su se i dvije mlade Dočanke, a to Mare Zuljević i Bare Lekšić, koje su prostim kosorom u ruci branile i svoju domovinu i svoje poštenje. Nasljedniku Valijerovu, Jerolimu Kornaru, nasmijala se bojna sreća. Uza nj listom pristali svi Dalmatinci, a nikad ga ne ostavljali ni Poljičani koji su se, kako on sam ispovijeda, uvijek i na svakom mjestu odlikovali. Njihova se zastava prva zalepršala na zidinama Sinja, kada su na nj 25. rujna 1686. zajurišali, a tako su se na osobit način istakli i kod zauzeća Norina i pri pot vatima kod Citluka i Gabele. Rat je trajao sve do godine 1699., kada je 26. siječnja u Ivarlovcu bio sklopljen mir. 3. — U tome miru napokon su se i Poljica istrgla ispod turske vlasti, pa su od tog trena ostala uz Mletke sve do njihove propasti. Godine 1651. Poijičani su se, kako se vidjelo, bili obvezali da će plaćati Mlečićima danak od 200 groša na godinu. Kako su Poljica po Kandijskom miru ostala u vlasti turskoj, pitanje 0 danku bilo zaspalo i nijesu ga više probudili sve do god. 1705., kada je opet taj danak od Mlečića svojevoljno i usilnički bio ustanovljen na 300 groša godišnjih, ali ga Poljičani nijesu nikad ni potpuno ni redovito isplaćivali. Uto su Turci ponovno god. 1714. navijestili Mlečićima rat 1 na nji i sa dvije strane navalili. Tursko je naime brodovlje zaplovilo put mletačkog poluotoka Moreje, a bosanski paša provalio u Dalmaciju. Mleci nijesu bili spremni za taj rat, pa sve svoje sile, što ih mogoše sabrati, odaslaše k Moreji a Dalmaciju, kao gotovo uvijek, pripustiše samoj sebi. Strah, da bi Turčin i opet mogao ovlađati, podiže na nj listom sve Dalmatince, a Poljičani i ovoga puta osvjetlaše lice.

/