SRĐ

NA CEJLONSKOME BBIJEGU

1059

— Do pet minuta bićemo na vrhu ove glavice, i tu je crkva rekne Makaranin, pak ćemo po misi odmah natrag u moj spahiluk, prije ueg što sunce zapeče. * * * Na jednoj visoravni podizala se Crkva. Skromna zgrada od kamena olijepljena krecem, i žutkastom bojom premazana. Naokolo crkve nekoliko lijepa drveća, a ostali prostor bio je prekriven džbunom između kojega kamenje provirivaše. Crkva se podizala u sredini slikovitog vijenca zelenih brežuljaka. Na nekih trista metara od crkve, bio je stan jednoga bataljona irskog pješadijskog puka. Crkva i kasarna, to su bile jedine dvije zgrade koje su se vidjele doklegod je oko moglo doprijeti. Ovdje su sveštenik i vojnik bili susjedi usamljeni. Prvi se tu bješe nastanio, da bi neznabošcima propovijedao pravdu i ljubav, a drugog postaviše, da pokaže urođenicima kako nijesu svoji gospodari u rođenoj i sopstvenoj zemlji. Ali ipak crkva i kasarna življahu u ne može se boljem sporazumu, te neznabošci postajahu Hrišćani, ne razumjevši šta su postali, a snošahu nametnute im gospodare, plačući za lijepom izgubljenom slobodom. * * * Kada naši stigoše do crkve još ne bješe nikoga. Zavališe se pod jedno drvo, a dok se razgovarahu, otpočeše se vjernici kupiti, i malo zvono nad crkvom razbi tišinu. Naši mrnari saslušali su Misu pobožno se moleći svome pokrovitelju Nikoli putniku. Daleko su njihove misli lijetale ! Oni su se na ovom cejlonskome brijegu naj manje za sebe molili, već su srdacnu i dugu molitvu čitali za udaljenu rodbinu i otažbinu. Pošto se svrši služba Božija, naši se mrnari vratiše Makaraninovoj, kući gdje slatko ručaše i ponapiše se, te u pjesmi i razgovoru provedoše do deset ura noći, kada se na svoje brodove vratiše. Nastajnog jutra svi ustadoše na poziv nostroma,* osim mladića Grgića, koji bješe popio nekoliko čaša suviše,

* Naj stariji između mrnara.