Što da se radi?

— Dobro, klečat ću. Ali sada ću šutjeti. Kad

završim kaznu, i kad mi oprostite, nastavit ća? | — Opraštam, samo Sovorite, vi nesnosni!

— Hvala! Vi opraštate, kad ste sami krivi, Vjera Pavlovna, što fo znači? Gdje je ostao „drug mioj" ? ŽŽ

— To je ukor. Ja sam uvredljiv i surov čovjek. : — Ukor? Zar vi smijete mene koriti? Ne ću da slušam,

— Ne ćele? — Naravno. Sto da slušam ? Sve ste mi već rekli. Stvar će se sutra riješiti, — danas ni vi ništa ne znate. Do viđenja, druže moj! .· Ta poslušajte, druže, moj.... Poslušajte | — Ne slušam, već odlazim. — Vratite se.

Govorite brže, ne ću vas prekidati. Ah, da znate kako ste me razveselili. Dajte mi vašu ruku. Vidite kako je čvrsto. stiščem,

— A zašto su mi suze u očima ?

— Hvala vam hvala!

— Danas mi je ujutro Kirsanov.dao adresu gospođe, koja me Je sutra naručila. Ja je lično ne poznajem, no mno8o sam čuo o njoj od našega _ Općeda znanca, koji je bio posrednikom. Muža njeno8a poznam. Sudeći po svemu, držim, da se u njenoj obitelji dade živjeti. I ona, dajući svoju adresu momu znancu, reče da je uvjerena, da će se složiti samnom. Dotle možemo računati kao da je stvar stvršena,

— Ah, kako, će to biti lijepo! Kakova ra· dost! — Govorila je, Vjeročka. — Ja to moram saznati što prije! Hoćete li odmah od nje k nama doći? _ _

10072