Što da se radi?

puta bio svijestan onoga, što Je prvi puta pretposlavio., „Ne valja ostavljati čovjeka bez slobode, kad si mu već jednom pokazao slobodu,“ Nakon toga je mislio sat, dva na putu od Semenovsko8 mosta do Vibor8ša, pola sata na svom divanu, Iz početka je mislio bez da je mrštio čelo, zatim je mislio namršten;. na koncu se udario po čelu rekavši: „ta. gore je od Gogoljevskog listonoše, teletina!” — i pogledao na sat. — 10, još nije prekasno“ — i ode.

Dok nije mrštio čelo, mislio je tako: „sve su to gluposti, čemu treba svršavati studij? Ne ću propasti ni bez diplome, ne trebam je. Lekcijama i prevodima dostatno ću zasluživati, može biti i više no liječništvom, Gluposti,”

Dakle, nije više frebalo mrštiti se — da kažemo istinu: zadaća mu se nije činila odviše teškom već i stoga, što je došavši s posljednje lekcije nešto slično predosjećao. Sad je to shvatio. A da Sa potsjetimo njegovih misli o temi „žrtva“, koje su svršile mislima o nakitima, mogli bismo mu dokazati, da je već ı onda nešto slično osjećao, jer inače mu se ne bi nametnula misao: „odričem se od karijere učenjaka”, Njemu se onda činilo, da se he odriče, ali mu je instinkt govorio!” „morat ćeš se odreći", Kad bismo ulovili Lopuhova, kao praktičnoga mislioca, u nječovoj netemeljitosti „ne odričem se”, on bi kao teoretičar triumlirao i rekao: „eto vam primjera, kako egoizam ravna našim mislima! Ta ja sam morao vidjeti, ali nijesam vidjeo, jer nijesam toga želio, Egoizam ravna našim djelima, jer čemu sam pustio djevojku u podrumu suvišnu nedjelju dana, kad sam morao predvidjeti i smjesta sve urediti!"

f57.