Što da se radi?
— Jesam, — odgovara Vjeročka drhčući.
— Jesi li vidjela i čula?
— Da.
— No, je ] im lijepo živjeti? Učeni su? Čitaju knjige o vašim novim uredbama; hoće, da ljudima dobro čine. Misle li lako? — odgovaraj! — Vjeročka šuti i drhće,
— Ne možeš li Sovoriti? Pitam, da li dobro žive?
Vjeročka šuti i osjeća, kako sve ledenija biva,
— Ne možeš ni riječi izustiti, Pi ako im je dobro u životu? Pifam bi li i ti željela da budeš poput njh? — Šutiš i okrećeš gubicu! Slušaj dakle, Vjero, što ću ja reći, Ti si učila pomoću mojih kradenih novaca. Ti misliš o dobru, no da ja nijesam bila zla, ti ne bi znala ni što je dobro. Razumiješ li? Sve dolazi od mene, ti si moja kćer, Ja sam ti mati.
· Vjeročka plače, drhće i biva sve studenija.
—- Mamice, što želite od mene? „Ja vas ne mogu voljeti.
— Žar te ja molim za to?
— Ja bih vas rado barem cijenila, no ne mogu ni to,
— Zar meni treba tvoje poštovanje?
_— Što vam dakle ireba? Zašto ste došli k meni, da tako strašno govorite samnom? Što hoćete od mene? ·
— Budi mi zahvalna, ti neblagodarna., Ne cijeni me i ne voli me! Ja sam zla; čemu da me voliš i cijeniš? No razumi, Vjerko. Kad ja ne bi bila takova, ni ti ne bi bila onakova, kakova
200