Što da se radi?

sobu. »Odmori se ovdje, druže moj«, i naslađuje se gledajući je, Ona drijema, smješeći se, a on sjedi i čita, Poslije Vjeročka otvara oči i misli:

»Kako je uređena njegova soba; nema ničesa, izim najnužniječa, Ne, ima i on svojih slabosti; eto velike škatulje cigara, koju sam mu ja prošle godine poklonila, stoji i čeka, dok dođe i na nju red, Da, to je njegova jedina slabost, jedina raskoš — cigare. Ne, eto, druge raskoši: slike onoga starca. Kakvo plemenito lice u tog starca, kakova mješavina pomanjkanja zlobe i pronicavosti u lim očima, u čitavom izrazu lica! Koliko se Dmitrij trudio, da dobije tu sliku, Ovenove slike nema ni u koga. Napisao je tri pisma, dvojica ne nađoše slarca, a treći ga je našao i dugo mučio, dok mu je pošlo za rukom načiniti zaista dobru fotografiju, koliko se Dmitrij radovao, kad je dobio sliku i pismo od »svetoga starca«, kako ga zove. Pismo, u kojem Oven mene hvali, kako mi reče Dmitrij. Eto još jedne raskoši: moje slike. Pola je Sodine spremao novac, da uzmogne umoliti valjanog umjetnika, i koliko su me mučili on i onaj mladi slikar! Dva portraita, — i tlo je sve, Zar bi tako skupo bilo da kupi slika i fotogralija, kao što su moje? Nema on ni cvijeća, koješa je tako mnogo u mojoj sobi, Zašto njemu ne treba cvijeća, a meni treba? Zar samo zato, što sam ja žena? Gluposti! Ili zar zato, što je on ozbiljan i učen čovjek? Ta Kirsanov imade ı slika i cvijeća, a i on je učen čovjek.

· „Zašto je njemu dosadno, kad meni mnogo vremena posvećuje? Vidim ja, da da to stoji svladavanja. Zar zato, što je on ozbiljan i učen

280