Što da se radi?

Učitelj je od Fedora doznao sve, što je mogao doznati o njedovoj sestrici; on mu je branio brbljanje o obiteljskim stvarima; ali kako ćeš zabraniti devetgodišnjem djetetu brbljanje, neco da mu se zagroziš? Kod pete.ti riječi uspije, da ga zadržiš, ali već je kasno, — djeca pričaju bez uvoda, počnu usred same stvari; i u mješavini raznih obiteljskih prilika, čuo je učitelj i slijedeće: „Sestrica ima bogatoša mladoženju!” „Mama kaže: mladoženja je glup." „A mamica mladoženji mmogo. pažnje posvećuje!" „Mamica kaže: ja sam lukava, a Vjeročka još lukavija od mene!' „Mamica kaže: mi ćemo otljerati od kuće majku mladoženje,' i i, d. Naravno, da su mladi ljudi, imajući takove informacije jedan o drugome, pokazivali malo želje, da se upoznadu. Uostalom, zasad znamo, da je to bilo prirodno samo s Vjeročkine strane, ona još nije bila na takvom stupnju razvitka, da bi nastojala „osvajati divljake“ i „pripitomiti toga medvjeda", — nije. njoj. bilo do toga; bila je srećna, što su je ostavili na miru; ona je bila izmučen, utučen čovjek, koji je nekako pogodio da legne tako, da ga ne boli slomljena ruka, i da je nestalo bolova u boku, pa sad se boji svake kretnje, pošto bi se mogla obnoviti bol u člancima, Nije njoj do novih poznanstava, a najmanje s mladim ljudima.

Da, s Vjeročkom je tako, a on? Divljak je, sudeći po pričanju Fedora. Glava mu je puna knjiga i anatomskih preparata, koji prouzrokuju najveću prijatnost, najslađu hranu dobrom studentu medicine. Ili je možda Fedor lagao?”

72 _