Što da se radi?

Lopuhov se ponovno duboko poklonio, Dva su kavalira izmjenice svirala. Za treću je kadrilu Lopuhov molio Vjeročku, — prvu je ona plesala s Mihailom Ivanićem, drugu on — 5sa Živom djevojkom.

Lopuhov je prosmafrao Vjeročku ı potpuno se osvjedočio o neislinitosli svoga prijašnjeg osvjedočenja o njoj, kao o bezdušnoj djevojci, koja se udaje za čovjeka, koga prezire. Video je pred sobom običnu mladu djevojku, koja se od srca smije i pleše; da, i ako ćemo mostiditi Vjeročku, moramo priznali, da je ona obična djevojka, koja voli plesati, Ona je želila da ne bude zabave, no pošto je došlo do malene zabave, a ne izložbe njenoga „mladoženje“, nije joj bilo teško i ona je, što nikako nije očekivala, zaboravila na svoju nesreću, U njenim se godinama čovjeku ne će tugovali, hoće se trčati, smijati se, veseliti se, — pa najmanja mogućnost — i zaboravlja se na neko vrijeme tuga, Lopuhov se raspoložio njoj u korist, al mu je još uvijek bilo mnogo toga nejasno. :

Zanimao ga je njen neobičan položaj.

— Monsieur Lopuhov, ja nikako nijesam očekivala, da vi plešete.

— Zašto? Zar je tako teško plesati?

— Općenito — nije teško, ali za vas — jeste,

— Zašto baš za mene?

— ato, jer ja znadem za vašu tajnu, vašu i Pedorovu: vi omalovažujete žene.

— Fedor nije dobro shvatio moje tajne; ja ne omalovažujem žene, već ih izbješavam, — i znate li s koješa razloga? Imam vjerenicu, koja je jako ljubomorna, pa da me prisili, da izbjegavam žene, otkrila mi je njihovu tajnu,