Topola

157

Tu nek crpe hrabrost, ponos, volju, Nek ne ište viek utjehu bolju, Neg’ koju mu daje ova uspomena ! 11. Kralj bez krune bježi, oči su mu tmaste, Priestolje mu buzdovan pohara, Njegov dvor je hladan stan vjetara, Uz kojega korov i drač divlji raste. Nebo strašna rumen krije od plamena Pogorjelih njegovih gradova, A žitelje bez ognjišta i krova, Umakle od smrti, šuma primi sjena; Za djetetom mati, za suprugom žena Viče, tuži, plače, kosu čupa, Nožem djeva u srdašce lupa, Divljem dobitniku da ne bude ciena, Pogažene njive, razvaline grada, Rieke od krvi, gomile od kosti, Zvjerad, što se ljudskim mesom gosti, Evo to je zemlja, kojom kralj sad vlada. Kuda da se krene? Studen znoj ga krije, Kada netom njemu na um pade, Da još jednu državu imade, Na koju u sreći ni mislio nije. On je iz te zemlje malo vukô zlata, Tu nij’ polje tako plodovito, Tako bujno tu ne rodi žito, Kano na ravnicah bogatog Banata. Kob ga mora uvit u proste odore I krunu mu skinut sa tjemena, Da upozna, zemlja ta prezrena Koliko je vriedna i koliko more. Sjajni alem stoji u živcu kamenu ; Nije zlato, biser, skrlet, svila, Nego srca neskrušena sila, Sto čovjeku daje na inimi cienu. Kralj pod krilo naših praotaca stupa, Nu bez svakog ufanja u grudih ;