Topola

165

Preo njeg se gospodar prevali, Odnese mu mrtvo-djelo s strane, Očisti mu ko brijaćom lice ! «Je 1’ pomelo koga od družine-» «Kapetane, svi smo ti na broju.»» «Hvala Bogu i Bogorodici, Milosrdnoj pomoraca majci!» Tu prestađe posao mrnarski ; Družina se valovim’ ukrade, Na visoki kasar utekoše Razufani, crni, izmoreni, Krutoj smrti polu posvećeni ; Šute, muče, šta ćeš da govore? A more se preko krova širi, Nikakove nije mu zapreke. Koji ono proklet kraj bijaše? Mrkana li? Bobara li? Lokrum? Noć je crna, crnja bit ne može, A pojača plata iztočnjaka U busuli žižak udunula, Zadnju iskru nade ugasila .... «Mili Bože, u tvojoj smo ruci! Jao ženo, jao vjerenice ! Mare, Jele, Janje, Mile, Stane!» Skupocjeni pri smrti su čaši A u njih se srce razžalilo, Pusta mladost, ne da im se mrijet, Nego šta će? božija starija! «Bože, Bože, dušu nam oprosti, Smiluj nam se Majko milosrdja, S Bogom sviete, s Bogom liepi cviete ! Sam kapetan kano krpa blijed Upanutih oči i obraza, Šutljiv, studen, ali tvrde ćudi Ne će da se udesu predade, Pa i ne će muku da pokaže ; Slabo mari, što mrnari viču, Slabo gleda, što i brodom biva .... Sva mu duša u oči se slila