Topola

176

U cjeloV tvoj mi duša neka sgine, Kô rosa, što na traku sunca pline, KÔ ševa, što se u vis modri vije, KÔ molitva, što u nebu se skrije! U noćni muk se za čas sve izgubi Tek od dvie sjene ču se mukao smieh : «Ha! sjutra sestra brata će da ljubi!» To ludi knez; al Durink zna da grieh Drugačji sprema Kruvoj : svoju kćer Da ništi u Vlasti, a unuku njemu; Nu slavskog što je otca, Durink zvier Smrt smišlja njoj i otcu i rodu svemu ! Franjo Marković.