Topola

To cara Jose reče moć, Sva graja njega malo smete, Još isti dan, još istu noć Teklići širom carstva lete, Sve vičuć : « Svatko sada znaj : Svim redovnikom nek je kraj ! Pavlini, čujte, Jezuite ! Sve biele, sive, crne svite ! Svak svoja prsa triput tuci, Pa zatim svetu halju svući. To volja jeste cara, kralja; Vladara svoga slušat valja.» Daleko grom se carstvom širi A strašnom javom bude san; Od trusa drhću manastiri, Strahovit ide sudnji dan ; I mnogu gorku čuo Beč: Zaludu! kad je carska rieč. I dodje glas do Lepoglave, Do tihe šumske postojbine, Gdje bieli fatri od starine U liepih dvorih Boga slave. Gospoda jesu, bogataši, A1 uz to ljudi, kako treba, Ne kruti, ljuti velikaši, Već širom diele darak neba Šljivaru, kmetu, zlo kad vrieme Navalilo na zemlju breme. Gospoda jesu, časte, piju, I skladno gude, liepo rišu, 1 narodu svom knjigu pišu, Pa s Isusovci bojak biju. A1 zadnja i njim dodje hora, Pavlina zbor se selit mora. Tek što je opat čuo glas, Zvonara odmah viknu brata :

«Svu braću zovni ovaj čas, Zatvori zatim velja vrata, Svih sberi, ču li, u dvorište, To opat, reci, strogo ište.» Lagano već se hvata mrak, I k zapadu već sunce tone, Kroz večernji taj tihi zrak Na umiranje zvona zvone. Fratara dugo čislo kroči, U ruci noseć voštanice, ■ U crnu zemlju gledju oči, Probliedjelo im s brige lice. I kako vjetar pri oluji Lelečuć s valom ljut se bori, Po lepoglavskih svetih dvorih Žalopjev «de profundis!» bruji. Kad u dvorištu sbor se skupi, Razrediše se fratri bieli, I pred njih opat mirno stupi, Pa svojoj braći ovo veli: «Uzdignite sad Bogu duše, Zavapite sad iz dubine! Sva griešna srca nek se skruše, Nek ćute : sve da smrtno gine ! Da 1’ čuste zvona svetog hrama? To blize smrti zveči glas; A znate 1’ i to, pitam vas, A znate I’, kome zvone? Nama. Dâ, moja braćo, moji sinci ! Svi živjet ćemo pojedinci ; A1 umrieti će sveti sbor, I ovaj slavni, božji dvor, Koj’ slovijaše trista ljeta, Opustjeti će ! Žalost ! Šteta ! Pre nego svane mladi dan, U ovaj dvor će doć’ komesar I reć’ vam, kako želi cesar,

194