Topola

203

Tad dužd će skočit blied kô mramor. Otvorit prozor : krvna zora Vrh širokoga drhće mora. Strahote ! Svieta silna vreva Po Markovu se trgu lieva, I ko kad pakô iz dubine Silesiju si biesnu rine, Odasvud grnu nove čete, I viču, kunu, bjesne, lete: «Oj dolje dužd i velje vieće, Krvnici kruti pučke sreće, Tirani, dolje! Dolje, varka! Apostoli vi svetog Marka, Da, prokleta vam vaša zloba, Senat vam bio proklet vaš ! Sad puć’ će vrata robskog groba! Jer grad je naš! Oj grad je naš!» Cij grmi ovaj strašni zvuk? Venecije je ovo puk. Dâ, robski ovaj plahi crv Vladara svojih traži krv. Kô kad zatutnje burne vode, «Sloboda!» grme momci bosi, A na čelu im stieg slobode Hrvaćanin gle vojnik nosi. Hrvaćanin ! Ta je 1’ moguće? On samo bubnju, puški vičan, Slobode tudje viestnik dičan! Dâ! u njem ima krvi vruće, Probudio se mrki sin, Slobodu i on za se prosi, Pred silnim svietom zato nosi Slobode stieg Hrvaćanin ! Tad bijednu dužd i silna suza Niz gospodsko mu lice spuza. «Sad, braćo, nema Mletkom nade, Na bunu sva se vojska dade, I gradjanstvo se buni sve :