Topola

Smrt Petra Svačića.

Tko vlači stope gorskim mrakom ? Pod zlatnim šljemom mrki div Za hrast se hvata slabom šakom, Po licu mrtav, okom živ, Sve juri, juri, Bože moj, Kô da ga pakla goni roj ! Visoko već se junak pope, Casimce klone, težko diše, I juri dalje ne smie više: Putanjom kršnom trag mu piše Rumena, vrela srca kap, Niz tvrdi oklop što mu kane ; Obujmila ga muka stane : U čudan se je upro štap, Salomljen držak stiega ciela, Krpetina još na njem visi, Još zna se kocka rujna biela, To, zastavo, nam sveta ti si ! Sad drhtne, krene ali ne sme, Iz rana sikće hrla krv, Sad klonu, pada na kraj česme, Smrtonosan ga sgrabi crv, Bjegunac leži, čam ga hvata, A1 oko bljesne, s tvrde hridi Pod svojom nogom divnu vidi Široku zemlju svih Hrvata : Visoko čislo zelen-gora, Srebrolik rieke zmijski trag, I zlatni talas sinjeg mora, Put stakla nebo, humak blag, I njiva svilu, polja zlato Junaku skoči srce na to, Iz duše dahnu : «Jao ! Jao ! Divota ova pusto groblje, Taj krasni narod podlo roblje!» I pokriv lice proplakao :

«Ah propa zemlja!» pjesma brenča, Mješt’zlatne krune trn ju vjenča.» Bjegunac leži, kose zmija Niz bliedo mu se lice svija; A1 crne mu se oči kriese, Širokim svietom sipljuć biese. Jelenak leteć plah po kosi Junaka sgledav pita: «tko si?» Šapućuć lišćem pita gaj : Tko ranjeni je junak taj? I s grane siva ptica sokô Na diva tužno sveo oko : Oj odakle si, sine, pao? Bjegunac drhtnu, škrinu: Jao! Na hladni klis mu glava pala, U šumski mrak se oko gubi, Na trepavici suza sjala, A ustna krvav barjak ljubi ! I kô što sunce gasnuć pada, Života gine s oka nada. Tad dahnu : «Pao sam duboko, Ni duše, da mi stisne oko, Opiela nema domovina Za vjenčanog si zadnjeg sina.» Svjetlobom planu gora delà, Zlatokosa je dieva biela, Pred nevoljnikom suzna stala I tako ga je upitala: «Planina plačem zamnila je, Oluja nosi uzdisaje! Hrvatica sam znajder vila, Tko ti si? Cim te mori sila?» «Tko jesam? Sjenka! Tko bjeh? Petar. Sudbine zlobne odnie vjetar Sa glave krunu, srce rani, I umirućeg u gvozd zani.

205