Topola

Nelagodan tad i mutljiv dušom, Ustao bi, primakô se k oknu K malom oknu, kroza nj što no stražar Pripaziti ima na jadnike, Da li kako ne rade umaći, Ili težkih okova se riešit. Kroz to okno pogledô bi Gjuran, Motrio bi redom sve stražare, I puške im smještene na perdu, Motrio bi od dugoga časa Vieštac, klupe i peć stražarnice, Gdjeno eto i pisara mladog I guščjega za uhom mu pera. Momčić pisar sjedeći na klupi Privinu se uz nekog stražara, Ter ne susta gledat u Gjurana, Cudnost svoju javljat uzdisajem, Pak će sviestan pisarske vrednoće I još perom zakićen onako Uslobodit pisarsko si srce I proslovit uzdatno i milo : Harambašo, Boga ti i duše, Jesi 1’ ikad, toli zoran junak, Jesi 1’ ikad prepao se koga? Pogledô ga Gjuran te oklievô, Napokon se lati desnom čela, Zažme oči, kanda dogadjaj mu Neki opet sbiva se pred dušom, Tad se tržne, zaiskri i rekne: Bog i duša, sokole mi mladi, Da je mene drugi ko upitô, Zapo bih se istinu mu kazat, Ne bi nitko iz mene i o tom Ne bi mogô besjede izmamit, Ali tebi materinu sinu Mili mi se istinu izpričat; Jerbo očma, glasom dozivaš mi Na um živo nekoga krasni ka . . . Slušaj dakle. Kad sam onomlani

Kranjskom zemljom trgô četovati, Te već s plienom vraćao se kući, Nevidjeni opazismo s vrha, Gdje no sjedi na Kupskome mostu, Gdje nas čeka satnija vojnika. Baš je bila nabujala Kupa, Nigdje čamca, nigdje ne bi broda, Niti s plienom preplivat ju možeš; Nije druge, puklo kuda puklo, Na juriš nam valja most premostit, Udarit je trinajstorici nam Na stotinu trieznih čarapara, Prodriet valja ili poginuti ! Pak se niesam prepao, protrn’o, Niesam, bome, nimalo oklievô, Već se s četom veselo došuljali, Iznenada nahrupismo na most, Te opaliv male na vojnike, Brže bolje trgosmo handžare, Zagnasmo se srèdinom strelimkê A kroz onu zablenutu četu, Pak se živi protisnusmo prieko ; Te još malo pucnjave i trke Za nama se čulo, nestajalo A mi dotle odmakosmo brzi, Nestalo nas, pojela nas zemlja. Jednom opet hajde da idemo Iznenadit i orobit bega, Turskog bega iza Izačića, Kom je ondje, bome, liepo bilo, Uprav kano bubregu u loju. I do njeg’ve dokrasmo se kule, Ljute pse mu izsjekosmo žurno, Sto je bilo u sgradi mužkaća Zastrašismo i povezasmo ih, Ugrabismo, što je bilo čohe, Sto je bilo oružja i novca, Bega sama, na nas kivna, biesna

209

Hrvatska Antologija.