Topola

223

Ote ga iz žiže zlatne, gdje je viekom sjao, Njim da užge krvoloku, tudjem bogu kries. Ali jao izdajicam, stoput jao, jao ! Sažgat će ih svete vatre razputani bies. Razputat ću vječnog ognja silu slovom bajnim, Sto svom slugi dade ti, ko osvetničku moć, Neka oganj razbaci se valom brzim, vajnim, Da grad sažge i sve u njem a i ja ću proć’!» Oknom mjesec prosinu na bradu bielu, dugu Suha starca, što bi jutros junački još muž. On prozire na trg dolje, množtvo gdje u krugu Oko kriesa stoji silna u vis i u duž. Uz kries vidi Kruko sjetna dva si stojeć sina, Dvie bi suze za njih dao, al ne mogu teć’; Vidi ženu, čedo drago ljulja ruka njina, Srce bi mu za njih puklo, al mu puče već. Jao ! Vidi sieda otca, zamišljena, tužna, Život svoj bi dao za nj, al živ više nij’ ; Pak on moli, da si drage spasi izdajstva kužna : «Bože, djecu, ženu, otca vječno ne übij!» Pruživ ruke prema kriesu zašaptao bajno, Zadrhtale ruke, ustne, kô pod mrazom cviet, A što šapće, mora da je strahotom bezkrajno : Vidiš ustne modrit mu se, oko gasnut, mriet. Klone ruka, klecne noga, usta mu zamuknu, Te on pade mrtav na tla pred Perunov kip. Kries na trgu silno buknu, kô da bura huknu, I razli se kano more, a u jedan hip. Vjekovi su mnogi prošli, grada više nema, A gdje bješe, tud se kamen nagomilo crn, Živa stvora tuđe nije, pustoš sve je niema, Ne prolieće tud ni gavran, ne niče ni trn. Franjo Marković.