Topola

228

Kô ranjen vuk on u vis djipi, Poleti, srce skočit van Na vratih stožer s tiha zaškripi Mrtav sruši se Leget ban. Aleksa Suljok.

Tomić-Mihovile. Dalk o se čuje Barakovac gora: Gdje se vide davna odpočila Silnog hajdučine, mrkonje vuka, Tojnić-Mihovila. Stogodna breka na makovoj stelji Lulu pije, lievi brk si gladi ; Ne bude dobra, već kojemu tomu Kojekakvi jadi. Da li se zakleo doć’ mu do glave S preko mora crni Arapine? On zar, u Feme krčmarice pijuć, Da se za to brine? Liepa mu Orka crveniku služi, Preda, nj stavlja ovnujskoga mesa, Obilna plaća joj dopala rukû: Zlata puna kesa. Ču li, djevojko, zapodjede Arap, Skiti ruho, pak da pobjegnemo ! Od kuda lieću zlatokrile utve, Tamo tamo ćemo . . . Sav ću od žive izgorjeti želje, A za žarkim pieskom svoga doma, L’mrieh za svetimi vreli i hladom Uzgoritih pôma !