Topola

237

Pa zelen bujna, ta vječnog slika života, Tek što ju smotrih i već evo pomladi me sveg. Da si mi zdravo, mila postojbino, da si mi zdravo ! Svojemu sinku nad sve divna ljepota si ti. Pod blagim nebom tebi klasovi poljane zlate, Sama ti iz loza sladjana izvire kap, Tvoja se brda penju polagano nebu pod oblak, Drag si na ramenu trh sela noseći i grad. Smjelo iz njih plaha na svjetlo skakuće srna, Gizdavo sokol u njih vije na timoru stan. U tebi mar kao mrav pa i ovčarove gajde Veselo svoj stem tihih po rudinah zvuk. U tebi kosa ciči pod lakim klepca udarcem, Svog orač žuri volka umorna na rad. U tebi ženka pjeva, predući uz čedo na travi ; 0 kako nju zraka sunčanih cjeluje žar! Ne će prehujati sat i briežak jur je prevaljen, Odkle će najmilje, što mu je, oko mi zriet. Nuto ih! bieli kô snieg cakle se dvorovi višnjeg, Ah im s tornja na sviet zlato si sasiplje križ! Sretna me, kleknut ću dol i orositi zemljicu suzom, Moja je ovaj hip sgolja umirena grud. Eno mi i kuće! još se nad njom ziblje topola, Jošte živica nju brižno opasuje svu. U tebi, kućo mila, i na tvojeg vrta tišini Uz krasno cvieće otac odbrani me moj. Po tebi ja skakah kô vjeverka šapćućih po granah, Ili se sakrili u grm, kada savlada me san. Prosti mi ! nevjera bjeh, a ti si mi ostala vjerom 1 kô bjegunca svog sad si me primila rad. Ti si i ponos moj, ti moja ljubav i nada; Pusti mi tvoj sveti smjerno poljubiti prag. Pasi se, oko, imaš, svak bud kako neznatan ugal U sebi krije spomen duši mi veoma drag. A što vidim? Širom još okolo prozora moga Starke se loze viju, težko noseći mi rod. I ti jošte vriješ, o o ti vrioce blago ! Vrlo sam trudan, daj, okrepnu pruži mi kap.