Topola

239

Na usnah joj Ijubak lebdio smieh, Tad planu cjelov nam prvi, U miru se stopile duše dvie, A srca nam zavrela krvi.

Sve splinulo tad : i zvona glas, I nebo, zelenilo gaja, Dva angjela bjesmo u taj čas Sred božjega grleć se raja!

0 uskrsu bilo ; o Bože moj ! Za krasni taj hvala ti danak ! 0 Bože daj ! o sreći toj Bar kadkad da snivam sanak. August Senoa.

Idile. V. Razboli se Ivo, materino diete, Baš u podvečerje nedjeljice svete; Dolaze mu brižne bajalice bake, Donoseć od lieka trave svakojake. Jedna mudro veli: «S mamile ga vile, Tuj bi mu nevenke od pomoći bile!» Ali druga misli: «Baš mi reć’ valjade: Ureklo ga koje zloćudno čeljade!» Bolan Ivo samo uzdiše i plače, Pa napokon majci govoriti zače : «Znaš li, mila majko, Bog ti raj nagodi, Gdje se božjim svetcem kod nas kolo vodi, Gdje jablani tamo, pred crkvicom bielom, Tamo sam ti ranjen übojitom strielom !» «Ah sad dobro znamo!» kliknuše sve bake, «Tamo zlobne oči uricu junake! A1 će i tuj pomoć milost blagog neba: Uroke mu samo brzo bacit treba.» Donesoše vode, a u loncu sivu, Pa bacaju u nju žeravicu živu, Spominjuć uz svaku jedno ljudsko ime, Ne bi li se zlobnik pronašao time ! ler uz čije ime žeravica živa, Gaseć se na vodi ostane i pliva :