Topola

262

Pustili za me, vašu kraljicu, Cez prsa vaša letet strelicu ! II prah ii pepel mesto pokriva, Ii zid, gdi telo vaše prebiva, Meč me žalosti, ah, me željenje Pepelom vašem naj da življenje! Naj da življenje onomu kipu, Koj negda z smrtjum branil je diku Horvatske zemlje živne do groba Za glas i ime naroda svoga ! Ar, potlam žitka kak vam nestalo I vaše pepel telo postalo, Z kraljevstvom skupa glas moj prehaja, Nit gdo .vu srcu zato se kaja. Narode druge svetlost obstira, A mene crna senca pođpira; Drugem vre sunce sveti po noći, Mû tmicu v danu tipat je moći; Narod se drugi sebi raduje 5 A z menum sinko moj se sramuje; Vre i svoj jezik zabit Horvati Hôte ter drugi narod postati ; Vnogi vre narod sam svoj zameće, Sram ga j’, ak’ stranjski ; '«Horvat» mu reče. Sam proti sebi je 1’ ne šetuje 1 ovak slepec sam sebe truje? Neg kaj raztepljem reči po svetu, Kad je već istom znano detetu, Da se ne pozna već Horvatica Misled, rodjena da je Nemica ; Nut sve vu stranjskih senjah vre gine, A za svu mater niš se ne brine. Takvo je anda sad moje lice, Takov je stališ tužne kraljice, Takva mi dika, takvo poštenje, Tak se dokanča moje življenje! Ah, zakaj nis’ još negda vumrla, Ter tak v početku grob si odprla ;