Topola

264

Ar mesec v hipu v oblak se skrije I njega v grobu kamen pokrije. Onda plačuća k grobu si stane Cekajuć, dokle zorja postane. Pavao Stoos.

Naš zavičaj. (Iz „Djulabija“.)

Ajmo, pjesmo moja gore u Jeruzalim, Da kip zavičaja pred tebom razgalim ! Pa odtud u rode i viekove pričaj, Koli drag i krasan naš je taj zavičaj. Modra se ravnina pruža pram iztoči, Kôj ne stižu kraja ni sokolske oči: Kan da hoće bozi tim da te uvjere, Da končinam slavskim tuda nema mjere. A s ostalih strana u poluokrugu Pašu ga planine od sjevera k jugu. Izsred njih se dižu redom razsijani Kô oriaške straže gorski velikani.

Gle tamo k sjeveru Klek i Hum-mogila, Gdje sa slavskim slovom nesta slavskih Vila. Samo još glas pietja pjevice izdava, Da i tim vladaše negda ustma Slava. A ondje na rubu sjevernog prostora Lasti se Vildunska i Gradačka gora. Vrag tu uguši Slavi djecu u kolievci, Prie n eg’ zapjevaše slavskog jutra pievci. Medj modrim sjeverom i rujnim zapadom Viri Golubinjak, gora s bielom bradom. K njoj s gôr južnih pada piev sladkih djevica, K 6 majke, kôj umre ćerca jedinica.