Topola

Pokladna noć.

Bi zimska noć. Kô silan vran Širinom svieta leti tmurna; Kroz ljudski strah, kroz ljudski san Šumorila joj kreljut burna. Na krila uzvi ljut se div, Sjevernjak vijor, mahnit, živ, Vrh glave kruti led mu strši, Gromovit mu je ždriela krič, Daleko sniežni plašt mu prši, U ruci munja plamen bič. I šinu munjom preko svieta, A oblaka se brza četa Pred divom leđnim plaho jati Kô djavolovi mrki hath Pučina iz dna svog se prieči, Bjelogriv, rek bi, biesan zmaj, Zaurla, rlkne, muklo ječi I pandžom dere tvrdi kraj. Kô ranjen tigar vijor rukne, I krši hrast i trese dom, Leleče, cvili i fijukne, Grohoće kao trus i grom, Od mahnitoga svi se jara Visoka kula kao trska ; On srce ljut, da sve pohara I jednim mahom .sviet da smrska. Bi zimska noć. U grdnu domu Sred kamen-smjese velegrada, Gdje krov se visi bliže gromu, Stajaše stanak ljutih jada, Stajaše tužna izba, mala. Pukline svud, sva vlažna, biela; Sred izbe stol, tu svieća sjala, Drhtureć kô kraj mrtva tiela ; Svud vidiš knjiga i papira, 0 zidu Tassa i Omira,

Iz kuta zieva prazna peć, A drugog nema ništa već. A1 ima ! U toj mraznoj biedi Zivari mladić niem i blied, Nepomičan do svieće sjedi : Je 1’ mrtvac, je li mramor, led? Je 1’ avet? Smrtne kazne krivac? 0 mladu glavu tište pest, Ni uzdah ne će odat sviest, Ni trenom ne će drhtnut živac, A1 živ je, živ, taj mramor-kam ! Osovio je smjelu glavu, Niz ramena mu pusti pram Razletio se kao lavu. KÔ kries mu planu crno oko, Raztvorilo se na široko. U tom je oku zviezda, tries, U tom je oku Bog i bies, U tom je oku pakô, raj, U tom je oku radost, vaj, U tom je oku zanos, jad, 1 blagi melem, trovan rt, U tom je oku život, smrt, Iz toga oka bulji glad. Taj plamen led, taj angj’o bjesnik, Ta mrtva luda živ je pjesnik. Miločujna mu pjesan pline, A na srce ju prima sviet, KÔ kada rosa sa visine Na rumeni se spušta cviet. Koliku silu budi piev ! I plač i srni eh i milje, gnjev, Slobodu, zoru, bieli dan ; Izpred njeg gine noć i san. Silovit burnih strasti vir, I divna jeka duha jakog,

290