Topola

matrati Eabelaisa jednim od prvaka modernog uzgoja, čudna li paradoksa, reći će tko. Ne, nije to paradoks, jer je ta tvrdnja posve istinita i opravdana, premda se s prvoga maha. čini tako čudnom i protivuriječnom. Osim psihološkoga oštroumlja uzgojnoj umjetnosti treba i ćudorednih svojstava: njoj se hoće ozbiljnosti, dostojanstva riječi i misli. A kad tamo, Eabelais je upravo tip veselosti duha, koju dotjeruje do mahnitosti on je tip slobode u govoru, koja se izrada u sablažnjivu raspuštenost. Eabelais je kralj smijača. On je, ako hoćete, usavršeni lakrdijaš. Kako da fratar svrzimantija, kojega su zbog krupnih šala bacili u užasni samostanski zatvor „in pace“ nazvan; kako da ulicnjak, vragoljan, koji je polag neke legende, jednoga dana zauzeo mjesto u izdubini, gdje je bio smješten kip sv. Franje, i tuj primao poklonstva susjednih seljaka, te se ponio poput Gargantue s tornja Notredame ; kako da veseli pisac, o kojem bi možda bilo smiono tvrditi, da je njegova fantazija bila plod samo duševnog zanosa ; kako da napokon pisac epskih bezobraština, koje je nazvao knjigom o Gargantui i Pantagruelu : kako da takov čovjek imade pravo, da ga vrstamo među ozbiljne mislioce, koji su već u šesnaestom stoljeću preobrazili umjetnost obučavanja i razvijanja ljudske duše? Pascal napisa u svojim „Mislima“: „ Ako se tko hvali, ja ga ponizujem ; ako se ponizuje, ja ga hvalim, te mu uvijek protivim, tako da mu dokažem, da je čovjek