Topola

59

lais, koji se ne htijaše odreći svog slobodnoga govora, niti mu bijaše na umu da nosi na pazar svoj počinak i svoj život, nastoji pod krinkom rhihotanjem ludosti sakriti smionosti svoga uma. Naglim promjenama htjede učiniti, da bude kritika neodlučna glede naravi njegove knjige. Tek što se satiričar izložio neprilici po kojom navalom na društvo i na crkvu, eto ti lakrdijaša, gdje puca od smijeha, smijeha tašta i bezrazložna, tako da čitalac zbunjen u svome sudu, ne zna više, da li imade posla s filozofom ili s luđakom. No ne dajmo se zavarati tim tumačenjem, koje bi za tim išlo, da u Eabelaisa pretjera i umnoži promišljene i proračunane namjere. Čudne neskladnosti, što ih njegovi spisi pružaju, prirodnije su, manje hotomične, nego li se tvrdilo. U svojem bogatom i prostranom temperamentu Rabelais pomiruje ekstreme. Gasomice, zanesen za idealom, govori plemenito, uzvišeno, kao čovjek, koji je svijestan svoga genija: drugdje ga je u tom istom duševnom stanju bez kakove tajne namjere, bez lukavštine zanijela struja njegove i lude mašte. Nema pisca, koji bi umio vještije mijenjati lice i koji bi s većom lakoćom prelazio sa šale ili lakrdije k tonu najuzvišenijeg moralnoga nadahnuća. „Ondje, gdje je dobar, prekrasan je i izvrstan to je jedna od najfinijih poslastica“. Među stranice, koje najbolje opravdavaju taj udivljaj La Bruyèrov, valja übrojiti upravo ona mjesta, gdje Rabelais raspravlja o uzgoju.

I. Rabelais se više puta povratio na stvar uzgoja i to u uzgajanju Gargantue i Pantagruela. No pošto su njegovi nazori o uzgoju obojice posve isti, mi ćemo ih razlo-