Topola

13

miumu. Xasboro je nestalo stare vjere rimske. Samo se je jošte čuvala u nekim svetim običajima. Premda se još i n našim krajevima klanjahu sirskomu Mitrasu i bogu suncu (Sol), ipak se je već tako jako rascvalo kršćanstvo, da je Dalmacija i Panonija za velikoga progona Dioklecijanova g. 303. dala crkvi kršćanskoj nekoliko stotina mučenika (Kvirin, biskup u Sisciji i mnogi dr.). Kada je zatim godine 313. car Konstantin izdao glasoviti milanski edikt, bile su već biskupije u Saloni, Sirmiumu, Stridonu, Poetoviju, Mursi i Sisciji. Pače i Arijevo krivovjerje širilo se je već po gradovima u tim zemljama. Na otocima se Dalmacije pače već pomaljaju i sveti pustinjaci, koji čine zametak samostanskomu, najznatnijemu kulturnomu staležu u barbarskih naroda Evrope. Kaširivši se tako kršćanstvo zadade ljut udarac staroriinskomu životu. Rijetko je koji od starih Rimljana umio sjediniti novi duševni smjer sa starim stečevinama. Od tih rijetkih ljudi najznamenitiji je osnovatelj naših samostana sv. Jeronim, rođen god. 334. u Stridonu, na međi Panonije i Dalmacije. On je proslavio sebe i domovinu svoju u cijelom kršćanskom svijetu sa svojim prijevodom sv. pisma, koje i danas pod imenom »Vulgata« vlada u katoličkoj crkvi. U kasnije doba pričalo se dapače, da je sv. Jeronim izumio i glagolska slova, kojima su pisane najstarije crkvene knjige hrvatske. Nastojeći grčko-latinsku kulturu upotrijebiti za kršćanstvo, prikazuje sv. Jeronim blagu stranu rimskoga bića, kako se je kršćanstvom plemenilo i nastavljalo. Već od 3. stoljeća po Is. napadaju barbarski narodi »limes imperii«, napinjući še da prodru do cvatućih poljana i gradova rimskoga carstva. Polovinom 4. stoljeća jauče Jeronim ovako: »Dvadeset i više godina prošlo je, što zemlje između Bizanta i julskih Alpa plivaju u krvi. Skitska zemlja, Tracija, Macedonija, Dardanija, Daeija, Grčka, Dalmacija i obadvije Panonije opustošene su, oplijenjene i orobljene od Gota, Sarmata, Kvada, Alana, Huna, Vandala i Markomana. Koliko je gospođa, koliko posvećenih crkvi djevica, koliko slobodnih i plemenitih ljudi palo kao poruga u ruke tim barbarima, sličnim divljoj zvjeradi. Biskupi odvedeni su u roblje, svećenici i drugi službenici crkve übijani su, crkve razvaljene, konji na oltare navezani, pače kosti mučenika iz zemlje vađene. Kamo se oko ogleda, svuda vlada tuga, bol i slika smrti. Rimsko carstvo raspada se na komade . . .«