Topola

50

g a n i Dalmacije. Kada je koncem 7. stolj. Ivan Eavenjan i n podigao u Spljetu nadbiskupiju i prenio tamo moći sv. Dujma, prijeđoše sve tradicije pače i samo ime nekadašnje solinske metropolije na spljetskn nadbiskupiju. Ta je nadbiskupija blagotvorno djelovala na Hrvate, te je po malo s uspjehom širila među njima kršćanstvo. Kada je po tom za bana Branimira Hrvatska pristala uz Kim, a romanska Dalmacija zajedno sa spljetskom nadbiskupijom ostala pod Bizantom, nastojao je biskup ninski, da postane biskupom hrvatskim t. j. da raširi svoju vlast na sve zemlje, gdje su prebivali Hrvati. Bilo mu je to tim laglje, što je u to vrijeme napokon sav narod i u najzabitnijim predjelima pristao uz vjeru Isusovu, jer se je sada svuda među Hrvatima obavljala služba božja slovjenskim jezikom najviše nastojanjem biskupa ninskoga a dozvolom rimske kurije. Tako bi metropoliji spljetskoj ostala samo romanska Dalmacija. Pošto se je u tom i spljetski metropolita vratio k Pdmu, započe u 10. stoljeću ljuta borba na koncilima o jurisdikciju spljetske metropolije, koja se napokon svrši tako, da je spljetskomu metropoliti priznata vlast nad biskupijama hrvatskim (»archiepiscopus totius Dalmatiae et Croatiae«), a ninska biskupija bude ukinuta. No u polovini 11. stoljeća bijaše vlast spljetske metropolije znatno sužena tim, što je zasnovana bila duklj ansko-barska nadbiskupija za sve gornjodalmatinske biskupije. Odslije se pokoravahu nadbiskupiji spljetskoj ove biskupije: krčka, osorska, rapska, obnovljena ninska, biogradska, zadarska, trogirska, makarska, stonska i kninska. Najznamenitija od svih biskupija u 11. vijeku bijaše kninska ili hrvatska biskupija. Ona je bila najbogatija i najprostranija, njezina je jurisdikcija dopirala na sjever sve do rijeke Drave. Njezin je biskup bio obično kancelar kraljev, prvi dostojanstvenik kraljevstva. Svećenstvo tih nabrojenih biskupija bijaše latinsko t.- j. ono sastojaše ili od pravih Eomana ili od Hrvata, koji su bili latinskim jezikom odgojeni u latinskim školama. No osim tih bilo je i čisto hrvatskih svećenika, koji nijesu umjeli latinski, već su službu božju obavljali slovjenskim jezikom. Istina, da je slovjensko bogoslužje bilo više puta zabranjeno, ali se sasvim nije moglo nikada iskorijeniti, te je osobito u krčkoj biskupiji