Topola

zaštićavao srpski narod toliko, da ga je sam narod prozvao »srpskom majkom«. To pak nije se svidialo dahijama te su udvostručili svoja nasilja prema Srbima, i to u takoj mjeri, da Mustafa paša nije mogao na ino, nego je morao i same Srbe kao borce upotrebiti protiv tih dahija. Na to onda razjarene dahije umore samog Mustafa-pašu i nasilno ovladaju Srbijom te njih četvorica glavnih: Kučuk Alija, Mula Jusuf, Aganlija i Fočič Mehmed onda podijele ju medju sobom. Tek se tada ustremiše svom snagom, da satru jadnu raju.

Karadjordje, gledajuči svojim očima čuda i pokore i zaprepastivši se uslijed nedjela jednog od dahija o manastirskoj slavi na Ijetnog Sv. Arandjela g. 1803. u Voljavči, zavjetuje se sa svoja tri druga, da če na prolječe, čim gora zalista, diči narod na oružje, šat se narod jedared več oslobodi turske tiranije.

Istodobno sa Karadjordjevim zavjetom sastadoše se kod manastira Cokešine mnogi knezovi i ini odlični Srbi te jednodušno odlučiše, da sastave žalbu samom sultanu u Carigrad, u kojoj ga mole, da stane na put dahijskom nasilju. Sultan na to izda ferman dahijama i poprijeti im, da če, ne budu li se okanili nasilja, dići protiv njih vojsku, ali ne tursku jer pravovjerni ne će udarati na pravovjernog nego če diči vojsku drugog naroda, koja ne če štediti Turke, te če im biti kako nikada Turčinu nije bilo.

Dahije, pročitavši ferman, naslute, da im sultan prijeti rajom, te zaključe, da valja sve vidjenije Srbe smaknuti sa svijeta. U toj njihovoj slutnji i nakani utvrdi ih još ta okolnost, što su od jednog Zemunca doznali, da se Srbi spremaju na ustanak i da Karadjordje krišom dobija iz Zemuna u Topolu oružja i džebane.

Odmah početkom godine 1804. počnu svoje krvavo djelo te pristupe sječi knezova. Od najuglednijih Srba pogubiše tom prilikom knezove: Aleksu Nenadoviča, Marka Carapića, oberkneza ispod Medieđnika Iliju Birčanina i kaludjere Hadži-Djeru i

7