Učitelj
tekao opet svojim običnim tijekom, na dan 28 oktobra, iznevjerilo je Ivana Filipovića njegovo srce, i on je toga dana, nešto poslije podneva, prestao živjeti. Pokopan je 30 oktobra, a govor kojim se iedan od mlađih njegovih saradnika na grobu oprostio od njega uime narodnoga učiteljstva bio je prije toga na cenzuri i kod bana Kuena.
Ivan Filipović počinje svoj javni rad pjesmom u duhu ilirskom, u doba kad je ilirsko ime već zabranjeno, u doba koje prethodi burnoj 18465 godini i crnome apsolutizmu. Njegova se rodoljiubiva pjesma rađa u doba kad počinje pomračenje sjaja zvijezde ilirske, pa će stoga on i biti jedan od onih koji su u doba apsolutizma čuvali u zapretanu vatru ilirsku i pridonijeli time da ona ponovo usplamti u Štrosmajerovu Jugoslovenstvu. Za vrijeme apsolutizma sarađuje u Nevenu što ga je izdavao i uređivao Mirko Bogović. U tom je listu 1852 godine priopćena Filipovićeva pjesmica »Domorodna utjeha«. Ta pjesmica glasi: »Kukavica mahom dršće, a muž hrabar, tai se bori, dok mu žica baklia gori, prot udesu najcrnjemu. — S ničeg hrabar muž ne preza, ma sva zloba pred njim stala, ma nebesa na njeg pala, on se smjesta svog ne miče. — Zato gore, gore duhom! Jošte Bog naš stari živi, |oš sokola ima sivi, {|oš pravde i ovkraj ima!« — Zbog te pjesmice osuđeni su Ivan Filipović i urednik Nevena Mirko Bogović na dvije godine tamnice. Naši su ih sudovi riješili, ali ih ie bečki vrhovni sud osudio, i oni su proveli zbog ove nedužne pjesmice šest mjeseci u tamnici. Tada su pomilovani u jednoi općoi amnestiji političkih krivaca 1853 godine.
Osim patriotskih pjesama priopćene su u Danici, Nevenu i Deželićevu Domobranu i druge njegove pjesme, a sve se ističu velikim idealizmom. Mnogi stariji liudi sjećaiu se još i danas iz Čitanke za osnovne škole Filipovićeve pjesme »Tri leptira«, preštampane iz Nevena, a u kojoi je vrlo zgodno prikazana prijateliska viernost. Ima od njega iz toga doba ciklus piesama »Leptirice« koje su spjevane poput Vrazovih Djulabiia, kao i ciklus »Site političke pjiesme«. Napisao je i nekoliko pripovjedaka, izdavao kalendar »Narodna knjiga«, a neko je vrijeme, poslije smrti Dimitrila Demetera, uređivao i beletristički list »Soko«.
Tai prvi period njegova javnog rada kao da ga nije mogao potpuno da zadovolji, jedno, sigurno zbog toga što stihom nije smio da kaže ono što je osjećao i za čim je težio, a drugo i zbog toga što se u zrelije doba njegova života javlja težnia da svojim radom što direktnije koristi narodu. Zato počinje da preduzima takve poslove koji će postepeno izgrađivati narodnu snagu i narodnu sposobnost u patriotskom i moralnom prvacu. Još u tamnici piše prvo svoje pedagoško djelo. To je knjiga koja ondašnjim učiteljima popularno obiašniava uzgoina i obrazovna nastojanja u narodnoj školi, a natpis joj ie »Iskrice«. Neki dijelovi njezini priopćeni su u Napretku koji je počeo izlaziti 1859 godine u Zagrebu. Drži se da su >»Iskrice« izašle i u posebnoi knjizi, no Davorin Trstenjak mije mogao tu knjigu nigde pronaći, premda se mnogo o tom trudio. Poslije »Iskrica« priopćuje u Nevenu kroz tri godine »Listove za naš krasni spol«. U njima upućuje majke u njihove uzgajateliske dužnosti u porodici.
7