Ženski pokret

кo duga se prelijevala i obuhvatala svijet i život od kraja do kraja, ali uvijek je sama bila i htjela da bude baš u njemu, baš usred njega. »Ja sam žudila da budem u sredini velikog života, tamo, gdje valovi brzaju najbrže. Željela sam da osjećam život, pravi život! Da mi zuji u ušima kao vihor kad leti preko krajine, slobodan i nesputan, nedostiživ. Željela sam da blizu, blizu osjećam njegov kucaj, njegovu veličinu i krasotu. Da me lomi, da me bije, ali da me opet trgne sa sobom visoko u vis! Da se borim s njime, rvem, dršćem i strepim pred njim, ali da ga jakog, divljeg pobjeđujem! Ah, htjela sam, da mu gledam u oči, da osjetim na obrazima njegov vrući dah, da ga se bojim i da ga ijubim! « Bila je žena dubokih i lijepih osjećaja, s nekom pritajenom teškom tragikom na dnu duše, koja se u njoj tiho ispredala uza svu vedrinu pojave njene, usprkos onom vedrom smijehu, koji nam danas još u ušima zvoni, Bila je jake volje i neobične agilnosti. Uvijek budna, uvijek je u njoj gorjelo neko svijetlo, a to su osjetili svi, koji su joj bili blizu i daleko, i, oni koji su je poznali iz života kao i oni, koji su je znali samo iz knjiga. Zofka Kvederova bila je izrazita ličnost i u literaturi i u javnom radu, napose je u nje bio jak socijalni osjećaj, Neobično je imala razvijen smisao i pogled na sva zla i nepravde, koje se nanose ljudima, napose ženama, bila je u nje neka širina shvaćanja, koja je rijetka. Ta je nota izbila u mnogim novelama, napose u snažnoj »U rudniku« (»Jedanaest novela«, izdalo Društvo hrv. književnika, 1913), gdje opisujući radnika našega u američkim ugljenicima, iznosi sliku jada ljudskog pod zemljom. Kopajući namjeri se on na razmrskano tjelo druga svoga i zaplače: »Druže i ja ću tako umrijeti, i ja!... Ti si, druže, na lijevoj, a ja ću raditi na desnoj strani! Puni su američki rovovi naših grobova, prepuni, druže!« Ta se socijalna nota ističe u cijeloj jednoj knjizi njenoj, koja je izašla u Češkoj na češkom jeziku (Zofka Kvederova pisala je u četiri jezika: hrv.-srpskom, slovenačkom, češkom i njemačkom) a nosi natpis »Zahrebska služba«; posvetila ju je onim jadnim stvorovima, koja nose imena kućnih služavki, za koje je vazda osjećala naročitu simpatiju i tražila veća prava za njih, Treba samo pregledati feljtone »Novosti«, »Agramer Tagblatta«, gdje je više godina sarađivala, napose njegov subotnji priiog »Frauenzeitung«, pa reviju »Jugoslovenskih žena« da se vidi, kako je glas svoj dizala za sve one »male« i »niske«, koje društvo potiskuje, za radnice, za služavke, za siromašnu školsku djecu, osobito

9 и 10

t Zofka Kveder (1878—1926)

445