Ženski pokret

- Jer bog je na nebu i samo jedan - uzdigla bi Perina kažiprst prema nebu i proročkim glasom završila. Stara Perina me sjeća i na onu još stariju, najstariju od svih mojih sluga Noku iz Budve. Budva je za me bila najljepše mesto na kugli zemaljskoj, ne samo radi prirodnih ljepota, već stoga što u njoj nije bilo ni gospodara ni slugu. Barem ne prije rata. Tamo su svi bili gospodari po onoj venecijanskoj: - zapovijedaj sam i služi se sam. Svaka bolja obitelj imala je svoje kmetove, a mi činovnici, ako nismo svoju poslugu doveli sobom, morali smo da radimo i služimo se sami. Jedva jedvice nekako pronađoh staru Noku, Crnogorku, ženu starog Bogdana, koji je iza budvanske kule na žalu sušio volujske kože. To sam zapamtila stoga što je Noka uvijek taj zadah koža za sobom ostavljala. Bila je pttna volje da mi ugađa i ako, veli, nije nikad u životu služila. U Budvi nijedna kuća tada nije imala parketa, i kako je u mene pod bio uljem namazan, to sam ga ja kao patket čistila. Uvjerena da Noka ovakav posao nije nikad u životu vid la, stanem da joj tumačim kako se ima da radi. - Gospođo, znam ja to rabotat! - ona će meni. I tako ga je lijepo istrla, da se sav sjao. -A gde ste vi to Noka naučili? - U moga gospodara. - A ko je bio taj Vaš gospodar, kad niste nigdje služili. - A Knjaz Nikola, gospođo. - Šta, Vi ste u Kralja Nikole služili, - začudim se ja. - Ja c’aše čuvat mu ovce, a kad bi Oni došli u Bar na ljetovanje, mi kmeti ćasmo pomoć čistiti kuću. - Pričala je Noka sa velikim poštovanjem o svome Knjazu Gospodaru. Eto, i tu gdje sam se najmanje nadala, tu sam imala ništa manje nego služavku Kralja Nikole. Ne, ne da mi se niti spomiljati, volila bih skoro da ne pišem o ovom zmijskom srcu, koje je kano hladna guja lezalo u lijepoj Jeli. Dok nju nisam upoznala, nikad u životu nisam znala da u ljudskoj duši može da postoji takova duboka mržnja, takav jaz između dvoje čeljadi kao što je to između mene i nje. Jela je bila od prirode sadista. Mučiti nekoga, dovesti ga do ludila, to je bila njena strast. Od bilo koje sitnice umela je stvoriti zamršeni sukob, i kad je vidjela da je u tebi uskipio bijes, sa pakosnim zadovoljstvom upirala bi u tebe one svoje hladne plave oči i ti bi osjećao kako iz cijelog njenog bića eminira neka zmijska naslada. Redovito, kad mene ne bi bilo kod kuće; sakrila bi djeci kruh i ne bi im ga dala za večerom. Sutra dan bi se djeca tužila, a sakriveni kruh bi se pronašao. Nastao bi u kući lom, u

kojem bi uvijek ona bila pobjednica, jer sve moje žučne riječi, koje bi sipala drhćući od ljutine, vidjelo se da bi za nju bile samo neizrecivi užitak. Ili kad bi djeca učila, najvolila bi istrgnuti im knjigu iz ruku, a kad bi ova rekla da će joj doći knjiga u glavu, onda bi ona to smijuć se ponovila i zgazila je nogama. Tako daleko je išlo da bi gdjekada umjesto da se ljutim na nju osjećala neku vrstu samilosti. Smiješno je bilo jednom kad je razbila šoljicu za kavu na kojoj je manjkala ručica. Sutra dan vidim istu šoljicu na istom mjestu, a opet bez ručice. - Niste je neg kupili, već ste je razbili predbacim joj. - Nisam je razbila. - Nego što ste je kupili razbijenu. Nije mi ništa odgovorila. Kasnije doznadoh da je obišla cio grad da nađe jednu razbijenu šoljicu, a kad joj to nije usplelo, trgovac lijepoj Jeli za volju razbije ručicu. Bila je nemoguća. Njena zloba kao da se rađala iz svakoga njenog gesta. Kaže se da u lijepom tijelu diše 1 lijepa duša. Ne, to nikako nije bio slučaj kođ Jele. Muškarci su ludovali za njom, ali ona je uživala da se s njima ruga. Valjda je osjećala da nije još došao onaj nesretnik, mlitavac, na kome će sa uzitkom moći svoju paklenu ćud da zadovolji. Mislim da svaki čovjek ima u svomu životu neko doba kad se za nečim u veliko zanese. Kad prebrodi mladalačke oluje, onda su ti zanosi veoma različiti. Tako se i u meni bila razvila velika želja da čitam samo knjige o socijalnim problemima. Nacionalnu ekonomiju, sociologiju i mnoge druge, U njima sam našla obilje znanja koje je za moju naobrazbu bilo sigurno od vrijednosti ali koje je na moje malo kućanstvo bilo jeđva primenljivo. Dapače uvjerila sam se da je bilo vrlo pogibeljno upuštati se u te pokušaje. Tad sam po prvi put sa sasvim drugim očima počela da gledam na svoje služavke. Tolike loše navike, usađene u meni još u djetinjstvu, iskorijenile su se, a samilost je, pod uticajem te lektire, tako naglo rasla, da se do malo sav moj auktoritet srozao u prah. Bistrije djevojke tu moju slabost vješto su znale da iskoriste, dočim za one sirote, koje nisu naučene svojom glavom da misle, već im je milije kad ih neko gura i oštro im zapovijeda, za te je ovo moje popuštanje i moj lijep način bilo prava muka. Na posljetku sam uvidela da je jedan svijesfan auktoritet najbolji, ali da i u taj ludo je utrošena energija, ako ga primjeniš na tako nedisciplinovana stvorenja, kao što su većinom naše dalmatinske djevojke. Za to sam bila veoma zadavoljna kad sam uzela za služavku Tonku Slovenku. Djeca su je prozvala Tonina. Bila je samosvjesna i revno vr-

МАЈ-ЈУНИ 1935

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

79