Židov

napetije i kad patnje našeg naroda gotovo prev’ršuju mjeru podnašan ja. U takovo doba dvostruka je naša dužnost, da ne prezajući pred poteškoćama ćasa postojano držimo pred svojim očima onaj ideal, koji nas je vodio kroz vijekove i da napnemo sve svoje sile, e da postignemo svoj cilj izbavljenje židovskog naroda u Cijonu. Na izvršenje ove dužnosti mi vas pozivamo uzdajući se u vjernost Vašeg uvjerenja, u snagu Vaše odanosti i u Vašu silu čina. Izvršni odbor cijonističke organizacije; O. VVarburg, N. Sokolov Ch. Wčizma nn, A. Lev in, A. Hantke, N. Jacobson.

Plaćajte, ubirajte šekel!

Povodom druge godišnjice poznate procijonističke deklaracije engleske vlade izdao je Izvršni odbor cijonističke organizacije u Londonu dva manifesta, koja donosimo na čelu ovoga broja. Čitam ta dva manifesta, čitam ih po više puta. Hoću da vidim, što imade da nam kaže vodstvo dvije godine nakon deklaracije, kojom se otvara nova stranica povijesti naše i kulturnog čovječanstva. Hoću da vidim, što nam vodstvo veli u času, gdje iz one deklaracije treba da postane jedan međunarodni ugovor, jedna zbiljska činjenica: most za židovski narod iz galuta u zemlju otaca, fundamenat, okvir i garancija za izgradnju židovske narodne domaje u Erec Jisraelu. Ovakovi su manifesti vrijedni osobite pažnje i pomne analize. Nijesu to tek izjave stilskog osjećaja i umijeća ili prigodne demonstracije. Nego ovakovi su manifesti istorijski akti, koji svjedoče, koliko je istine i snage u onome, o čemu manifesti govore. Još više. Ovakovi su manifesti također barem bi mogli i trebali da budu jedan istorijski čin: jer ispravno gledajući u prošlost i vodeći točno računa o sadašnjem stanju stvari, ovakovi mani-

fešti mogu da budu silnim poticajem za umnoženje energija, za übrzanje tempa, za uvećanje volje, za obogaćenje sredstava, za skraćenje puta i približenje cilja. Ispitujući ovako manifeste Izvršnog odbora c. o. osjećamo duboku zahvalnost prema muževima, koji u ovo sudbonosno vrijeme zastupaju pred svijetom židovski narod. Iz ovih poslanica ne govori tek nekolicina i ako vrlo umnih pojedinaca, kojima je slučajno silom prilika dopalo ruku kormilo židovske lađe. Ne govori tu samo jedna vlada koja iza sebe nema nikoga i ništa: ni države, ni zemlje, ni naroda, ni vojske, ni kapitala. Ne govori tu jedan skup diplomata, koji znade da s mnogo riječi i pustim frazama, praznim patosom i hvalisavim deklamacijama prikrije besadržajnost. Ne čuje se u lim poslanicama niti očajni krik naroda, koji je u ovo nekoliko godina rata pretrpio i izgubio neprispodobivo više nego i jedan drugi narod, dapače mnogo više nego je sam preturio kroz sva minula stoljeća sve onamo od križarskih vojna (a ima tu dosta crnih stranica: španjolska inkvizicija, Hmjeljnickij predratni progoni u Rusiji, poljsko-galicko-austrijski bojkot, rumunjski pakao, da samo neke spomenemo). Već iz ovih manifesta govori čitavi židovski narod koji znade što hoće, govori iz tih manifesta svemu svijetu i proglašuje, da će poći k cilju i da će ga postići, došlo što mu drago i kako mu drago. Tko imade uho za ritam istorijskog razvijanja, te se ne da smesti disonancama što ih trešnja zemlje, kakova je bila svijetski rat, nužno mora prouzročiti, taj će u manifestima cijonističkog vodstva također čuti ritam istorije : vidjet će neodoljivo nastojanje jednoga naroda, da sebi neograničenom požrtvovnosti i neumornom ustrajnosti izgradi novu narodnu domaju i osigura narodnu budućnost na pradjedovskoj grudi. U svojoj su jednostavnosti manifesti vodstva židovskoga naroda dostojan izražaj onoga, što u ovaj čas Židovski narod pokreće, što mu treba, što vrijedi, što hoće i što može.

Manifesti cionističkoga vodstva jesu glas ponosa i časti, glas savjesti i volje židovskoga naroda. Hoče li taj glas i kod nas odjeknuti ? Hoče li nas trgnuti iz letargije, hoče li aktivirati našu volju, probuditi naš ponos i razviti našu sposobnost i požrtvovnost, hoče li i nas sjetiti naših dužnosti i prodrmati našu svijest odgovornosti ? U koliko još jesmo ili barem hoćemo da budemo dijelom židovskoga naroda, moraju ovi manifesti i kod nas učiniti duboki dojam na sve one Židove, koji su se priučili nazivati se cijonistima, a da odatle dosele nijesu povlačivali nikakovih knozekvencija. Ovi manifesti treba da nam budu poticajem, da ispitamo iskreno svoje cijonističko znanje i uvjerenje pa da se odlučimo, hoćemo li lijevo ili desno, hoćemo li tako kao dosele, ili ćemo odsele drugačije, onako kako dolikuje ljudima, koji se broje u časnu cjionističku organizaciju. Jer sada mi još uvijek stojimo na raskršću. Cijonizam u ustima, a praznina u srcu, zakopčanih džepova i krzmajučih ruku, bez volje za ozbiljan židovski rad, bez energije i bez ustrajnosti: ljudi takova mentaliteta nijesu cjioniste i nemaju pravo da se takovima nazivaju. Cijonizam ide za neprestanim revolucijoniranjem svojih pristaša htijući ih približiti idealu čovjeka, koji teži za socijalnom pravdom. Kolikogod je cijonizam, jasan i jednostavan, može biti ljudi, pa i Židova te ga ne će razumjeti. Oni neka ostanu po strani. Nu oni, koji vele da su cijonisti, oni neka napokon počnu davati dokaza za taj cijonizam. Neka to dokažu na činu, svojim životom i radom. Samo taj dokaz broji. Hoćemo od naših cijonista djela, koja će posvetiti njihov život. Hoćemo da naš cijonizam dovede u nas do takovog duševnog preporoda, te će naši sunarodnjaci po svem svijetu spoznati, da i ovdje u Jugoslaviji, doista još imade Židova, koji za svoj narod znače neki prirast umne, moralne i materijalne snage i vrijednosti. Drugdje su Zidovi živjeli radili pa i umirali A1 Kiduš Hašem i snosili su najužasnija progonstva ne htijući krenuti vje-

Žalobni govor.

Pogromska ijmiča, Napisa/o ML. J. biu Gori on U jednom selu, nedaleko ovećega grada u Volinjn, stanovala .je udova Debora. Pripadala je starOsjediociiua, jer je već od svoga oca naslijedila kuću s vrtom i malim, komadom oranice. Njezin se otac naselio još u ono vrijeme, kad je Jevrejiima bilo dopušteno, da posjedujn zemljište. Delx*ra bijaše vješta svim ratarskim poslovima, pa joj je nasljedstvo, iako nije bilo veliko, davalo sve jjotnebno za život Oaiiin toga mogla je 'pomoći još i drugima, koji ništa ni jesu posjedovali. Nije imate sluge, jer joj je njezin sin Ber bio desna iTuka. iMladiić bijaše prav/o sdljačiko (dijete: visoka stasa,, opaljena lioai i jalkih košćatih ruku, koje su mogle obaviti svaki pOtsao. Ni jedan trenutak ni jesu bile bez posla. Bijaše milina (»Ogledati ga. 1 ako nije bio uzgojen kao jevrejskj mladić, i ako nije poznavao tajne zakona. Debora bila je s praivOni ponosna na svoga sina. Premda nije (pripadala onima, koji se boje sami po noći izlaziti, ipak je bšla sretna, da l imade svoga sina kod sebe. Nije imala ni braće ni rodjaka. Ipak nije nikada zaboravljala, da je Jevrejka,

koja živi u selu med ju inovjerci ma. VasiIje i Ivan i drugi seljaci bili su veoma tildbri prema njoj, Palilo su pili njezinu rakiju, ali jevrejsko dijete u progonstvu ipak ostaje strano biće. A što joj .je bio sin, to je najbolje vidjela Debora u ljetu, u vrijeme žetve. Tada je njegova muškaračka snaga stvarala i radila neumorno za majku. Debora i njezin sin ljubi jahu se veoma. Ber bijaše u svemu sličan svom ocu. koji jd umro u mladjahnoj dobi. Jašući niizbrdileo ijxao je s konja i pogine pod! 'konjskim kopitima. Kako rekoh, u ljetu mnogo .je posla, pa čovjek nema vremena za stvari, koje nijesu u vezi s poslom. Ali za dugih zimkib večeri kada vani zavija vjetar, a u sobi je svijetlo i toplo, sjedili su majka i sin zajedno. Debora je plela čarape, a Ber je raznolike stvarčice reznckao iz Ina. Onda je gledala majka svOga sina takovim veseljem, da su joj se oči orosile suzama. Došla su teška vremena za veliko carstvo, u kojemu je ležalo naše selo. Poslije izgubljenoga raltal zalpoćeše strabobj rasula. Nitko nije liše bio siguran za svoj žKot. Nije bilo više razlike izmed'ju mog a; i tvoga. Po svjetlom danu mogli su te na-

pasta. Spremnice 4 ambari izgorjiaše. Svaki se htio dočepati vlasti, svaki da uvede novi red. Medjutim, nitko nije radio; mlinovi su bt'ld prazni, a kolesa su ipdrovala. Alii sve to nije bilo ništai prema onomu, što su pretrpjeli Jevrejd. Val mržnje razlio se preko njihovih glava. Bosonoga svjetina prolazila je jevrejsldm gradovima.: robila, palila i übijala. Oh, nema granica ljudske okrutnosti, ako ne uzrad'š protiv nje. Probadali su djecu pred očima majčinim, sa živoga tijpla kidali su meso. PonOviše se grozote iz vremena kozačkih ustanaka- bijaše to pravi pravcati pakao. Ne ou da pjevam novu tužaljku; pTOlistajte knjige, u kojima se opisuju zvjerstva Gdnte i Hmielnickoga, Pričat ću radje o onima, koji se podii'goše u to vrijeme protiv mišljenja, da nesreća dolazi kao kazua s nebesa:. Ako su Jevfeji dosada bježali pred pogromima ili se dali bez otpora klati, ovi mladi ljudi rekoše: Ne! Ne damo se uništiti! I ustadoše protiv neprijatelja. Oni isti mladići, koji učaniše sve moguće, da izmaknu vojnoj službi, oboružaše se puškama da obrane svetinje od navale bijesne rulje.

2

»ŽIDOV« CHAJHUDI)

BROJ 34. i 33.