Židov
lista čovječnosti. Oni su u tome vidjeli „dugu u oblacima", vidljiv znak, koji navješta novo doba u uzajamnom odnošaju naroda, sazdano na priznanju narodnih osnovki. A bilo je izmedju njih odličnih pojedinaca, muževa najotmenijeg etskog htijenja i spoznanja, koji su se doista radovali izbavljenju Izraelovu radi samoga izbavljenja, jer bi ih oslobodilo grijeha, koji se provlači poput baštine kroz vijekove, a koji njih nekrive tišti. Ali ova opća pojava bila je posve osebujne naravi, 'bila je-prema onoj „has kategor, vekah sanegor mekomo", glas je tužilaca zamuknuo, a oni se nijesu usudili izmiljiti iz svojih duplji, da ne- bune opće harmonije. A dojam, što ga je proizvela britska de klaracija u židovskom svijetu? Sama riječ ~doiam“ ni približno ne obilježuje ono naprasno budjenje, koje je nastalo iza proglašenja deklaracije u cijeloj židovskoj diaspori. Ona je uspalila židovski svijet s temelja, jer je svetom strepnjom i radosnim drhtanjem u njoj čula glas „objave". U toj izjavi, da će pospješiti narodno oslobodjenje i da će pripomoći kako bi se ostvarilo, nazrijevaju oslobodjenje samo, a sebe samog odsele posve slobodnim. Spone su se raskinute, verige su pukle, verige vječnog robovanja, odjedarcđ padoše granice izmedju njega i ostalih slobodnih naroda i tako se on već vidio samostalan kao gospodar svoje sudbine i kao stvaralac svoje budućnosti svojom snagom. „Premudri" medju nama, koje sve znatne istoričke dogodjaje mjere jadnim mjerilom račundžijskog egzempla. te ćekaju na kamate svi su „premudri" i ovaj puta okušali svoju snagu u vještaštvu analizovanja, pa kad su formulu britske deklaracije rasčinili u njezine najsitnije dijelove, uznastojali su dokazati, da nije vrijedna te bismo se radi nje osobito oduševljavali: prvo, ona je samo obećanje i poznat je razmak izmedju riječi i ispunjenja: drugo, narodna domaja nije židovska država, a treće, pitanje urodjenih Arapa i t. d. Ali židovskome narodu u njegovoj cjelini nije bilo do kritike i analize deklaracije, jer je svojim zdravim narodnim shvaćanjem osjećao, da ima dogadjaja, kojima se ne pristupa s nožem za seciranje ni s običnom putnom mjerom. Vidio je u britskoj deklaraciji svu bitnost njezinu, vidio je u njoj prijelaz iz robovanja u izbavljenje, izlazak iz veriga u slobodu. Istina, dalek je još put, koji ima da prevali do zemlje, a kad bude stupi© na tu zemlju, još će imati mnogo posla, dok mu podje za rukom, da stvori nove uslove života i da ih valjano ustali. To je spoznao narod u svojoj cjelini, pa i u svome najintenzivnijem oduševljenju; nije zaboravio ni časka na sve poteškoće u životnoj zbilji, pa ipak nije htio da sumnja, da mnogo računa. Židovski narod misli na svoju prošlost, a više no sve različite epohe, koje je proživio ovaj stari narod, uvriježila se u njegovom pamćenju njegova istorijska mladačka epoha. Spominje se znakova, koje je zarezao na dugoj stazi svoga dugoga života, nije odredio svetkovina ~u spomen useljenja u zemlju" već „zeher liciat micrajim" (u spomen na izlaz iz Egipta) Spominje se i svojih heroja: „Moše je izveo (oslobodio) a Jehošua je uveo (naselio) narod)". Tako jest: majstor je izveo, a učenik je uveo. Prema tome je izlazak i po vremenu I po znamenovanju važniji no ulazak. Znamenit "je izlazak, jer obilježuje prijelaz, a prijelaz od ropstva u slobodu nadtnašuje
sve prijelaze, kojih ima u stanju slobode. Tačno onako, kako razlika izmedju nule i prvog broja beskrajno nadmašuje sve razlike izmedju pojedinih brojki. Narod je dakle pravedan u svome sudu i u svome oduševljenju, a nepravedni su ljudi, sto broje, »to analizuju i što sumnjaju. Ali na veliku su žalost našu prošle od objavljenja deklaracije usred ratne oluje pune dvije godine borbe i puna godina „sklapanja mira“. Na žalost našu nije se položaj svijeta još uvijek raščistio, a po tome ni naš' položaj, koji čini malu kariku u lancu općeg položaja. Na žalost našu nijesmo mi gospodari te situacije i ne stoji do nas, da izgladimo krutosti svjetskog položaja i da utišamo opću buru, ma da svaki pojedini medju nama jako osjeća, da je napon snašanja odavno malaksao i da vrijeme silno presi. A baš zato, što vrijeme preši, ne smijemo mi da ga ikako prešimo, jer to nam ne bi donijelo koristi. Jer nijedan nacijonalni rad, kome je cilj osnutak budućnosti jednoga cijeloga naroda, ne smije da prilagodi svoj program Času nevolje. Ne podnaša takav rad skokova ni pretjerana precjenjivanja sila, koje mu stoje na raspolaganju. Nama se sad nadaje mogućnost da započnemo sredjen i golem posao. A baš zato, što je mogućnost velika, nameće nam i veliku odgovornost i nalaže nam, da se njome služimo veoma oprezno. Ova se mogućnost nije rodila odjednom, nijesmo je dobili u -lutriji, ne smijemo se prema njoj ponijeti kao prema nenadanoj baštini, koja iznenada zapade baštinika. Mnoga su iskušenja iskušavala cijonistički pokret on je obastao pred svima. A ne samo to, već mu je pošlo za rukom, te je iz svjetske revolucije proizašlo to pročišćeniji u svojoj unutrašnjosti i to jači i spremniji prema vani. U jednu je ruku spoznao židovski narod velikim dijelom nakon svih oslobodjenja, spašenja i olakšanja, kojih se dostao u raznim zemljama svoga rasula, nakon svih muka, patnja, proganjanja i pogroma, kojima je bez prekida bio izvrgnut da za pitanje njegova opstanka ima samo jedno riješenje, a to je jedino ispunjenje cijonističkog zahtjeva. A u drugu su ruku i veliki narodi priznali cijonističkom pokretu pravo na opstanak te su obećali, da će i oni pripomoći, e da se ostvare njegove težnje. Imamo dakle dva glavna uvjeta; osposebljenje naroda i privola vlada, koji daju narodu Izraelovu mogućnost, da započne rad, koji vodi do njegova narodnoga preporoda u zemlji njegovih otaca. A sad smo prispjeli do posljednjega pokušaja pokušaja ostvarenja, koji nadmašuje sve predjašne pokušaje, a o rezultatima ovoga pokušaja zavisi cijela budućnost našega naroda. To je ona budućnost, o kojoj je sanjao, čije su ga sanje uzdržale, prema kojoj je težio, a iz težnje k njoj crpao snagu, radi koje je trpio i ustrajao u svome ropskeme radu. U tim riječima nema pretjerivanja, što više, teško je naći dovoljno podesnih riječi, kojima bi se opisala vrijednost i veličina pokusa, pred kojim stojimo. Pa ako sU prijašnji pokušaji od nas na svakom koraku tražili osobitu opreznost, to smo u ovaj čas zamašnog* znamenovanja i velike odgovornosti to više dužni, da budemo oprezni. Nemojmo zaboraviti, da je već jednom cijonistička organizacija htjela podrediti cijonistički pokret prešnoj nevolji
časa i želji za brzom pomoći, i tako je objavljen projekt s Ugandom, a da je on cijonistički pokret zaustavio za deset stupnjeva. Fa kad bismo opet htjeli počiniti istu pogrešku, i kad bismo onda išli da se opravdamo, što nam je čas nevolje i volja za rad nalagala, da se kanimo računanja i da učinimo, što mogosmo da učinimo, nikad nam se taj grijeh ne bi oprostio. Stojeći pred posljednjim pokušajem nemamo prava, da negiramo zbilju zajedno s njezinim objektivnim uvjetima. Svi. koji su prodrmali narod i koji su smatrali svojim najvišim zadatkom, da utru put ideji preporoda, ispunjali su svoju dužnost vjerno i nijesu obmanjivali ni sebe ni druge, iako su se katkad odvažili, da ne vode račune o uvjetima sadašnjosti. Oni su imali budućnost pred očima. A sad je došao sat ostvarenja, a budući su i sami dužni, da traže savjeta u strukovnjaka, e da uzmognu dati ispravne odgovore na sva pitanja, koja su sad na dnevnom redu i koja su iz teorije izašla na zbiljnost. Razbuktanje fantazije jest otac svakog budjenja, a mati svake gradnje jest uzica s olovom i vodena vaga. Isti onaj prorok preporoda (Jezaja), koji je prorekao: „Tko su oni, koji dolaze leteći kao oblaci i kao golubi do svojih golubinjaka?" isti taj prorok kaže i to: ~Ki lo b’hipazon teceu uvimnusa lo telehu ne ćete u prenagljenosti izlaziti i ne ćete u bijegu polaziti".
Knjiga židovske budućnosti.
Ocjenjuje dr. inž. Avrara Werlher. (Nastavak.) Palestina će postati židovsko-narodnom domajom tek onda, kad hudle u zemlji židovski majo r i t e t. Zato je nužno, da u idućih 30 godina useli oko dva milijuna Zidova u Erec Jisrael. Da se taj; broj uzmogne postići, nužno je, da se stvore mogućnosti za egzistenciju, u ikoliiko ih još nema. Euppin postavlja pri tome shemu razdiobe zvanja, kakva je poželjna i koju treba. da ishodimo: 50% židovskog- pučanstva treba da se bavi poljoprivredom, 30% industrijom i obrtom, samo 10% trgovinom, a ostalih 10% u > manjim grupama po zvanju« (služinčad, ćinovništvo, liječnici, učitelji itd.). Postavlja tražbinu, da se što više poljoprivrednih naseobina stvori s obzirom na od davnine poznatu činjenicu, da svako kolOnizaćijono poduzeće može da ima uspjeha samo ako Una ide otslona u poljoprivrednom radu. A ta kolonizacija mora napose da bazira na nasadjivanju (Pflanzungsbau), kOj« odgovara više židovskom duhu i prilikama zemlje. Uz poljoprivredni ra'd davače trgovina, obrt i industrija, pokrivajući unutrašnju potrebu zemlje, dosta mogućnosti novim egzistencijama, pri čem većim dijelom ili 'isključivo sami Židovi dolaze u obzir kao kupcu. Židovski gradjevni obrtnici (zidari, bravari, stolari, limari, staiklari itd.) i zanatlije za lokalnu potrebu (krojači, cipelari, mesari, pekari itd.) naći će dovoljno posla i zarade. Industrija životnih namirnica (mlinovi. fabrike ulja, konzervi, vina) kao i tvornice, za koje ima sirovine u Palestini (fabrikacija cigle, cementna industrija, kožna industrija, pa vunena, pokućstva itd.) moći će se lijepo da razvijaju. Uz to do promet sa strancima, razvi-
4
ŽIDOV. (HAJIfCPB
BROJ 34. i 35.