Židov

ŽIDOV

GISSHO-Z'V PfPVm-ZI DQVST\AI

Nova era

Cijonistička godišnja konferencija, koja se završila 23. jula u Londonu, bila je prvi veliki cijonistički sastanak predstavnika Židova iz cijeloga svijeta mal ne sedam godina nakon posljednjega svjetskoga cijonističkoga kongresa od god. 1913. To vrijeme jedan je od najosudnijih periioda u istoriji židovskoga naroda: negativno i pozitivno. Rat je bijesnio već pune tri godine; znali smo samo, da se talasa ovamo i onamo kao najveća katastrofa, što je naš narod zadesila, krajem, gdje boravi preko polovica sveukupnog židovstva, uništavajući živote, domove i egzistencije najispaćenijega dijela čovječanstva sa najžidovskijom dušom. Vidjeli smo, kako je ratovanje prešlo u bliži Orijent i Palestina kako postade ratištem; strepili smo za onih četrdesetak naših kolonija, svjedočanstva naše obnovne snage na zemlji otaca. Mnogoga je podilazio strah: s jedne strane da će se uništiti rezervoar za obnovu židovstva, istočno židovstvo: s druge strane da će nestati vidnih tvorevina pijonirskog zanosa, osnovki za obnovu zemlje i naroda. Dok nije sinuo prvi trak svjetla: Balfourova Deklaracija. Rat je trajao dalje; uništavao Židove na stotine tisuća, ali trak nade, pouzdane nade, je sinuo. Znali smo; židovski narod ne umire! Znali smo, da čuvari Izraela bdiju. K tome se probudilo američko židovstvo: došao je amenčkožidovski kongres, koji je ujedinio sve struje u židovstvu Amerike u velikom naponu za spašavanje naroda, političkom i ekonomskom. Veze, ratom prekinute, plele su se iznova: židovstvo je bilo izbavljeno od galuta srdaca. Dok je revolucija u Rusiji naviještala izbavljenje istočnih Židova iz spoljašnje nedostojnosti, da nas malo za tim boljševizam razočara bezumnim niveliranjem, kojemu je imala pasti žrtvom zasebna kultura i duševnost istočnog židovstva, toliko lijepo procvala u posljednjim decenijima; dok su proturevolucije pogromima uništile na stotine hiljada židovskih života, tjerale u bukvalnom smislu riječi Židove gole na drum, gdje su umirali od glada, zime i zaraznih bolesti; dok je Poljska i Rumunjska provadjala sustavni politički i gospodarski pogrom Zidova, a

Madžarska usavršila zvjerstva do najvišega stupnja, dotle je istorija obnavljanja našega naroda bilježila etapu za etapom: Izjave državnika, internacijonalnih radničkih organizacija, nosilaca civilizacije, dolazak židovskog naroda pred konferenciju mira i napokon San Remo. P o-1 i t i č k i smo uspjeli. Ali nikad nijesmo smetnuli s uma, da uspjeh zavisi o našoj akciji, oradu, što ga mi budemo izvršili. A još su postojale zapreke radu, i spoljašnje i unutrašnje. Palestina je stajala pod upravom militarske vlasti, zatvorena imigraciji. A cijonistička organizacija nije još bila kadra. da sazove narod na aktivnu saradnju u odlukama, koje valja stvarati, ne kao dosad po nekolicini vodja, već po odgovornosti cijele zajednice. U to je Herbert Samuel preuzeo civilnu administraciju Palestine; u svojoj poruci i u poruci kralja Velike Britanije navijestio je stvaranje židovske narodne domaje. Imigracija smije da započne i već je započela; haluci već putuju i stizavaju u zemlju naših otaca i ne daju se obuzdati. * Oalut se spremao grozničavom nestrpljivošću, nošenom, prije svega u mladeži, zanosom. Započela je priprema ljudi: halucki pokret, preudešavanje ljudi i koncentracija volje za Palestinu. Nezadovoljstvo je raslo, postajalo je od nestrpljivosti nepravedno prema Weizmannu, Sokolovu i Usiškinu; pakao ukrajinski i poljski nije se dao podnijeti. U takovim prilikama sastala se godišnja konferencija u Londonu. Ona, po svojim spoljašnjim pojavama, nije bila trijumfalna manifestacija. »Dosta je riječi«, to je bila nervozna lozinka svih onih, koji su se kao reprezentanti raznih struja i naziranja sakupili, da probiju put aktiviranju narodnih energija u cilju osvajanja Palestine radom. Bilo je u konferenciji momenata, kad je, usred uzbudjenosti nezadovoljstva sa dojakošnjim stanjem, provaljivalo dragocjeno oduševljenje. Ali, u glavnom, nikome nije bilo do riječi. Suma činjenica, koje bi značile djela, bila je premalena zastupnicima istočnog židovstva. Spočitavale su se vodstvu, pored priznanja neprolaznih, istorijski velikih zasluga pretežno diplomatskih, pogreške i propusti u radu u Palestini i za Palestinu. Egzekutiva nije do-

voljno pripremila konferenciju: nije obznanila dnevnoga reda i nije očitovala jasnoga pravca naziranja i rada. Možda i materijal, golem i nepregledan, nije bio dovoljno sredjen i pripremljen. Javne su sjednice bar pobudjivale taj dojam, a o sjednicama komisija, koje su trajale više vremena, nego li konferencija, nemamo izvještaja. Politička komisija raspravljala je na pr. nedjelju dana; rezulat je bio jednodušno priznanje i povjerenje Weizmannu i Sokolovu. Konferencija nije pružala sliku jednoga nepomućenoga sklada. I ako je s estetske strane time gdjekoga razočarala, ipak je to nada sve zdrava pojava. Židovstvo je, možda izrazitije no drugi narodi, po socijalnom i duševnom naziranju, jako diferencirano i ta su diferenciranja individualistički snažna i beskompromisna. Odatle sukobi, koji nemaju karaktera partijskoga, nego su sukobi ljudi, koji su za cijelo premalo politički, a da bi umjeli zatomljivati ideje, u kojima vide biće stvari i svojega *ja«, slijepi pokadšto za realne činjenice. Prije svega razlika se duševnosti očitovala izmedju evropskih i američkih cijonista. Amerikanci, čija je zasluga, politička i oko spašavanja židovstva, za vrijeme rata i iza rata neprolazna, shvaćaju cijonizam više mehanički no duševno. Oni su proveli i proširili cijonističko organizovanje židovskih masa u Americi ekstenzivno i u pravcu ekonomske i političke bezbjednosti židovstva. Duševni, emocijski dio narodnog života, ono dakle, što je židovstvo u galutu uzdržalo, njima nije toliko bitno, kao evropskom židovstvu. Oni su ušli u cijonistički pokret najvećma za vrijeme rata. Medjuto je cijonizam već danas postao nosiocem sveukupnog života narodnoga, njegov regenerator i kormilar. On je dospio do afirmacije galuta: kulturna autonomija, hebraizacija, preudezba ekonomske strukture židovstva u galutu, sve je to danas mal ne neosporna sastojina cijonističkog rada. lišće Ii te zadatke, docnije, preuzeti druge organizacije, skupnost naroda, kako bismo željeli i kako će sigurno da bude, o tome je, danas, jalovo raspravljati. Ali i tu treba već danas raditi, a može da radi samo jedna organizacija, koja obuhvaća kao jedina sredjena, jasna i pozitivna sve dijelove židovstva; cijonstička. Zato je

GOD. IV.

UPRAVA I UREDNIŠTVO : ZAGREB. ILICA BROJ 31 111. KAT. $ »•••••• RUKOPISI SE NE VRAĆAJU.

ZAGREB 31. augusta 1920. 17. elula 5680

PRETPLATA» GODIŠNJE K 6« —, POLUOOD. K 30*—, ĆETVRT«O •mmm* k 15-—POJEDINI 8R.2 K.*— IZLAZI TRI PUT MJESEČNO.--* —

BROJ 24.