Židov

ŽIDOV

GLASILO ZA PITANI A ŽIDOVSTVA

Spoljašnja i unutrašnja neprijateljstva

Naša država uživa općeno u žiđovskome svijetu glas. da je od svih zemalja srednje i istočne Evrope najkulturnija u pogledu postupanja sa svojim židovskim državljanima. Tek nedavno je Cijonistička Egzekutiva u Londonu zvanično u jednome dopisu na Savez Cijonista Jugoslavije dala izražaja tome svome uvjerenju. A komitet židovskih delegacija u Parizu (prijašnji Commitee des Delegations Juifs aupres la conference de la paix). čiji je zadatak da bdije i ustaje na obranu prava židovskih manjina, nije našao povoda, da intervenira u prilog Židova naše (kraljevine, osim jedarnput, kad se kolektivnim izgonima »stranaca« g. 1919 i 1920. inauguriralo jedno stavljanje izvan zakona Židova. No i tad je taj komitet smatrao dostatnim, da intervenira kod predsjednika delegacije naše kraljevine (dra. Trumbića) pa su ti izgoni, bar u svojoj surovoj formi, domala prestali, nakon što su jednome velikome broju Židova nanijeli ogromne štete i prebacili ih, protiv svakog čovječkog obzira, u zemlju Horthyjeva bijeloga terora, znači: u zemlju sankcioniranog übijanja Židova. Ta je faza bila, na sreću, kratkotrajna. I glas, što ga naša kraljevina uživa, jest opravdan. Relativno. Mjereno s Madjarskom. Poljskom, Ukrajinom, Rumunjskom, pa i Austrijom. Ali značilo bi turati glavu u pijesak, kad bi se htjelo previdjeti, da smo veoma daleko od onog položaja, što ga imaju Židovi u zemljama zapadne Evrope i u Ujedinjenim Državama Amerike. Asemitizam i antisemitizam u ujedinjenoj Jugoslaviji jači je i aktivniji, nego što je bio u našim 'krajevima prije rata. Njime je, bit će uslijed uticaja oslobodjenih krajeva, zaražena i ona Srbija, koja je prije rata bila prema svojim Židovima ustavnija. prijateljskija i bratskija od mnogih zemalja zapadne civilizacije. Držimo, da je to posljedak jedne šovenske opojenosti, koja je nastupila vjerojatno kao prolazna pojava kao reakcija na pobjedonosno ujedinjenje Jugoslavena. Uvijek i uvijek se u danima zanosa, koji je na štetu države jenjao, govorilo o troimenom narodu i narodu triju vjera. Jednim slijepim apstrahovanjem od inorodnih nacijskih i rasnih grupa htjela se u našoj državi gledati nacijska država, država s jednom jedinom homogenom nacijom. Što je tu iluziju smetalo, to se, u takovu mentalitetu, osjećalo neprijatno, neprijateljski. U tome leži dublji' razlog ružnoj ksenofobiji, koja je našla izražaja ’ u nasilnim, varvarskim progonima sa strane državne uprave. To su redovne

pojave utriranog vjerskog ili nacijskog šovenstva, jednako .kao i rasnog, jednako španjolske inkvizicije kao i germanske rasne preuzetnosti. U izvjesnim partijskim krugovima pojavili su se medjuto zameci reakcije. Opaža se tendencija respektovanja prava nacijskih i rasnih manjina na soipstveno samoopredjeljivanje. Tek nam se čini. da tu odlučuje kod jednih stranaka čisti stranački korteški interes, a kod drugih čak slabljenje centralne državne snage jačanjem onih narodnih manjina, koje preko granica države imaju sunarodnjake organizovane u državi. A ipak je jasno, da s ćudorednog gledišta može i smije da se uzima kao punovažno samo takovo respektovanje prava narodnih manjina, kojemu je motiv čisto čovječki, motiv taj, da svaka nacijska individualnost ima pravo na sopstveni život i zaštitu prema rodjenim osebinama i težnjama, razumije se, u koliko ne, ugrožava integritet države. Do te visme i širine pogleda u nas se vinuo tek mali broj ćudorednih i intelektualnih ljudi i vjerojatno jezgra naroda, u koliko nije inficirala nametnutim partizanskim egoizmima. Sto se tiče Židova, prema njima se partije nijesu objasnile. Otvoreno se tretiranje židovskoga pitanja izbjegava. Jer oni postojani inzulti i übodi Židova, koji se ad hoc, kod izvjesnih .prigoda javljaju, nijesu ni surogat jednog ozbiljnog raspravljanja židovskog pitanja. Ono ipak postoji, više latentno, podzemno, a očituje se negativno u praktičnom asemitizmu i antisemitizmu. To je fakt. koji postoji kao »javna tajna«, što ju je danas prisiljen priznati i svaki iskreni nežidov. Fakt, koji se možda ne može dokazati po nekim formalnim dokaznim maksimamja, ali se zato ipak ne može osporiti. Mogli bismo to utvrditi nizom detalja, koji, posmatrani pojedinački, ne mogu još služiti dokazom za ispravnost naše tvrdnje, ali skupno ne dopuštaju sumnje o njoj. Osvrnut ćemo se tek na neke. Ima u našoj državi, kao i u drugima, zakona, koji su proizašli iz socijalne nužde i imadu da zaštićuju socijalni interes. U praksi ti su se zakoni zloupotrebljavali upravničkom samovoljom u zaštitu drugih, nipošto socijalinih, interesa. 1 gdjegod se to može i ne može. oni se izigravaju protiv Židova, gradjana ove države, kadšto tako bezobzirno, da se stavlja u pitanje njihov ekonomski opstanak i temeljno ustavno pravo boravka. Ili drugi primjer; Ima u nas, u sklopu državnog organizma, znanstveno-nastavnih kolegija s izvjesnom autonomijom, koje, iz rasnih motiva, a ignorujući interese znanosti, naučanja i općeg dobra, a s tjesnogrudnosti nedostojnom istinskih muževa znanosti, na-

prosto ne dopuštaju, da u njih udje Židov. Država to tolerira. I tako dalje. U ekonomskome životu jednako postoji tendencija izlučivanja Židova pod svaku cijenu. Dok slaba privatno-ekonornska organizacija ne bi smjela da izluči nijednoga korisnoga čimbenika, a ne može još da stoji sama o sebi, antarkijski, već će još dugo morati da ostane zavisna o inostranim faktorima, dotle ona, po našem mišljenju, ne radi samo antisemitski, već i na svoju štetu, kad sustavno i uporno, a prije reda, provodi to »čišćenje«, u kome je pomažu sami Židovi svojom pasivnosti i jedna nerazumna harangerska žurnalistika svojim nacionalističkim antisemitizmom. Pored državne i kapitalističke vlasti provodi uporni asemitizam i društvo. Tek tu i tamo javlja se glas, koji opominje i odvraća od tih tendencija, kojima se stvaraju via facti gradjani drugoga reda. Plahi nežiđovski glasovi, u kojima nema bojovne snage kuražne optužbe. Koliko ih je bilo, kad se Židovima, gdjegdje kolektivno, zvanično oduzimalo aktivno biračko pravo? Sjetimo se debate o tome u parlamentu. Biračko se pravo tad raspravljalo u vezi s pravom opcije i tom je prilikom jedini put, ako se ne varamo, bilo govora o Židovima. Radilo se o tome, hoće Ii se priznati biračko pravo onima, koji se, služeći se pravom opcije pravom, koje tad još nije bilo zakonski regulisano, jer ni St. Oermainski ni TrianOnski ugovor nijesu bili ratificirani mogu da odluče za državljanstvo one države, kojoj pripadaju po rasi, jeziku i narodnosti. Šef vlade tada je, s malo državničke ozbiljnosti, s još manje riječi prešao preko nabačenog pitanja o Židovima na dnevni red* A s njime i parlamenat. I danas još postoji jedan veliki vakuum u pogledu prava opcije s obzirom na Židove. Mi smo uvjereni, da sva državna nadleštva, koja imaju posla s vršenjem prava opcije, to vrlo dobro osjećaju. Ali preko toga se prelazi Radi sc naime o onome slučaju opcije, po kome se pravo opcije za jednu od t. zv. sukcesijonih država, daje licima, koja po rasi, jeziku i narodnosti pripadaju naciji dotične države. Ko i nije zavičajan u našot kraljevini, može da optira za njezino državljanstvo, ako je po narodnosti Srbin, Hrvat, Slovenac. Ako je Nijemac, a boravi na teritoriju naše države, može da optira za Austriju, sve ako i jest zavičajan u našoj kraljevini, i t. d. Židov, kojt je odavna izgubio zavičajnost u kojoj drugoj sukcesijonoj državi, a nema je u našoj državi, ne nlože da stekne opcijom naše državljanstvo, a ne može da optira ni za koju drugu sukcesijonu državu, jer

poštarina plaćena u gotovom.

GOD. VI.

UPRAVA I UREDNIŠTVO; ZAGREB, ILICA BROJ 31 111. KAT. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU.

ZAGREB, 19. maja 1922. 21. ijara 5682.

PRETPLATA ; GODIŠNJE K 120, POLUOOD. K 60, CETVRTGOD. K 30, POJEDINI BROJ K 4 - IZLAZI SVAKOG PETKA.

BROJ 22.