Židov

ŽIDOV

GLASILO ZA PITANJA ŽIDOVSTVA

Koncentracija

Čini se, kao da nam opet sunce sije. Kao da je nastalo neko zatišje i primirje, kao da nam daju, da se odmorimo od teških udaraca, koji su naš narod bili kroz 10 godina bez prestanka. Bila je to jedna besprimjerna katastrofa, u vezi sa svjetskim ratom, a ipak sama gotovo tolika, kao katastrofa svjetskog rata. Čudo je, da je od nas još nešto ostalo i da je tako ostalo. Iz golemih i nepreglednih ruševina i garišta nastaje tu i tamo novi život. Dolje na jngo-istoku počinje da se ispunjava tisućljetni san: vide se konture izgradnje židovske narodne domaje. Prošlo je nekoliko mjeseci bez velikih trzavica i potresa. Ima nekoliko pojava, koje bi mogle značiti konsolidaciju. Nedavno je vijećao Akcijoni Odbor cijonističke organizacije u Londonu, koji je stvorio nekoliko odsudnih zaključaka. Odluka nije bila laka, javljaju se bojazni, kojim čq posljedicatna uroditi ti zaključci. Ipak je to promjena na bolje: prestala je neizvjesnost, znademo što hoćemo, imađemo jasan cilj pred očima. Svjetska konferencija za pripomoć u Karlovim Varyma znači takodjer udmživanjc naših rasparčanih sila i pokušaja, da sav rad krene konstruktivnim pravcem. Interparlamentarna Unija u Ženevi primila je jednoglasno rezoluciju u korist židovske narodne domaje u Palestini. Keren Kajemet kupio je nakon dugog vremena opet velik komad zemlje 40.000 dunuma u Emeku i time zaokružio svoj posjed na 150.000 dunuma. U Palestini nestalo je besposlice, izgledi žetve su povoljni, gradi se, radi i napreduje. Sve su to vedre pojave, koje bi trebale da unesu vedrine u naš galutski život. Pa ipak raspoloženje nije nimalo vedro, nego smo nekuda zabrinuti i potišteni i kao da nas pritište neka mora. Što to znači? Dobar je taj strah. On nas barem sili na oprez i na razmišljanje. Ogledavamo se i ispitujemo, gdje smo i koliko još imamo do cilja. Ako sve dobro odmjerimo, spoznajemo, da je udaljenost nešto posve relativna. Cilj je na vidiku, regbi, na dohvatu ruke. koju tek treba da ispružimo. Sve zavisi o tempu, kojim ćemo koracati. Ako čvrsto zakoračimo, možemo put prevaliti za dan. dva, može još naša generacija izgraditi Cijon. Ali ako budemo tromi. ako ne popravimo tempo, onda nitko živ ne može izračunati, kad ćemo doći na metu. A tko zna, hoćemo li onda uopće ikada stići u Cijon ... Tempo koračanja naša je glavna briga. Kako da se tempo popravi i übrza? To je pitanje u središtu diskusije. O odgovoru zavisi brža ili sporija, bolja ili lošija

izgradnja židovskoga Ercc Jisraela. Vrijedno je i važno, du se naši najbolji umovi tim pitanjem pozabave. To nije doktrinarne pitanje i nije teorija, nego skroz na skroz praktična stvar. Za gradnju treba zemljišta i drugog materijala, treba osnove i treba ljudi. Svega toga ima u nas. Pa ipak ne ide, kako bi trebalo da ide. .ler nemamo dosta zemljišta, ni dosta materijala, ni dosta ljudi. A zašto ili nemamo ? ler nemamo dosta novaca. To je centralno pitanje; kako doći do novaca, do dovoljne svote i dosta brzo? To je stvar tehnike sabiranja sredstava, to je pitanje organiziranja svakodnevnog »sitnog« rada. Prezreni svakodnevni sitni rad treba da donese Keren Hajesodu unutar jedne godine 500.000 funti. To će biti upravo dosta, da se uzdrže dosadanjc pozicije. I treba da donese Keren Kajemetu 250.000 funti. To će biti upravo dosta, da se plate dugovi za kupljena zemljišta. Ako sakupimo kroz godinu dana »sitnu« svotu od 750.000 funti, onda još nijesmo stvorili ništa nova, velika, nijesmo se ni za korak približili cilju, tek smo uščuvali ono, što imamo. A ako bismo sakupili 2 puta 750.000 funti, u jednoj godini, onda bismo tek učinili jedan novi, daljnji, ne vrlo veliki, korak prema cilju. Ali na to mi sad i ne smijemo da mislimo. IVU smo u sto briga i bili bi sretni, da sakupimo makar samo 750.000 funti. To je simptomatično za situaciju. Kako smo čedni postali! U tome jc najveća opasnost. Neoboriva je istina, iskustvo to dokazuje, da trebamo dvostruku svotu, ako hoćemo, da uščuvamo oostofeće pozicije. Trebamo progresivnih prihoda, jer trebamo novih pozicija. Stare pozicije mogu obastati samo onda, ako pored njih nastaju neprestano nove pozicije. Zašto smo čedni? Zašto nemamo smjelosti reći narodu cijelu golu istinu? Zašto nemamo odlučnosti, da tražimo od naroda ono i onoliko, što i koliko u istinu trebamo? Bili smo nestrpljivi, izbacivali smo uvijek nove parole, koje nijesu upaljivale, jer ih nijesmo dobro pripravili i jer nijesmo dali vremena, da se razviju i oprobaju. Keren Hagcula, Keren Hajesod, Jewish Agency, Židovski svjetski kongres, te smo parole za redom izbacili, otupili, profanirali i odbacili. Sad ćemo pokušati sa proširenom Je\vish Agency. Ako ni to ne upali, što onda? Svaka je ta parola bila dobra, sve su išle za istim ciljem, koji se nije postigao. Jer se novac, u onome opsegu, koji je nama potreban. ne može postići parolama. On se može postići samo svakodnevnim sitnim

neumornim sabirnim radom od čovjeka do čovjeka. Tome se hoće jedan savršeni sistem sabiranja, koji ćc zahvatiti svakog židovskog čovjeka. Za to treba velik krug suradnika, koji će stalno obilaziti židovske kuće i kucati na židovske džepove. Za to nam treba pomoć naših žena i djevojaka, koje imadu dosta vremena. To bi bila dužnost i najljepša zadaća naše omladine. Na svome petome sletu naša je omladina spoznala i priznala tu svoju dužnost. No bojim se, da su i ti zaključci stvoreni samo iz principa, radi ideologije i da će se samo u malome dijelu izvršiti. Žao mi je omladine, koja još uvijek vrluda i traži neke ideologije. U galuti, danas, ne može biti harmoničnog židovskog života i harmoničkog židovskog čovjeka. Badava ga tu tražimo, tu ga ne ćemoi naći, i ne ćemo ga tu moći stvoriti. Treba imati odvažnosti, da se to prizna i da se zaludu ne troše energije oko izgradnje galntske ideologije. Naša je nesreća, da se ne umijemo kcncentrisati, ni stvarno, ni prostorno, ni vremenski. Hoćemo ,u isto vrijeme i ovo i ono: i židovsku narodnu domaju i—■ onako usput, bujni židovski život, brojne stanice i institucije u galuti. To nadilazi naše snage. Kad bismo se potpuno, ili barem približno potpuno, bacili na jedan cilj i ograničili na jednu zadaću na židovsku narodnu domaju , kad bismo se kroz nekoliko godina ili decenija, kad bi sc jedna cijela generacija koncentrisala prvenstveno i štoisključivije na taj j e d a n c i 1 j, rpislim, da bismo bili dosta jaki, da ga postignemo. Ali ako, usput, još izdajemo 150,000.000 dolara u 10 godina za hitnu pomoć u galuti, ako u tolikim mjestima u galuti gradimo sinagoge, gombaone, ješive, seminare, bolnice, groblja i t. d., onda nam mora nestati daha. Znam, ne smijemo zanemariti galutu, doklegod tu živi najveći dio našega naroda. 1 tu su potrebe, kojima treba udovoljiti. Ali mora li sve to biti upravo sad i u tom opsegu? Ne bi li to moglo malo čekati i ne bi li se moglo, ako već mora biti, provesti u čednijem opsegu? Lokalni koloriti, Icikalue potrebe, lokalna pomoć i lokalne taštine zauzimlju prevelike dimenzije, dominiraju toliko, te ne daju dovoljno mjesta koncentričnom konstruktivnom radu oko namicanja sredstava za izgradnju Erec .lisraela. Što se postiglo sa ogromnim svotama Jointa i ostalih židovsko-američkih društava? Ma da je učinak tih svota bio za mnogo hiljada židovskih duša vrlo blagotvoran, on ipak nije stvorio ništa trajna i nije doprinio ni mrve za riješenje židovskoga pitanja. Da se polo-

ČOD. Vili.

POŠTARINA PLAĆENA U GOTOVOM.

UPRAVA 1 UREDNIŠTVO: ZAGREB ILICA BROJ 31. 111. KAT

ZAGREB 12. septembra 1924 > 13. elula 5684.

IZLAZI SVAKOG PETKA RUKOPISI SE NE VRAĆAJU

PRETPLATA: GOD. 60 D. POLUGOD, 90 D. CETVRTOOD. 15 D. POJEDINI BROJ 1.80 D,

BKOj 39.