Židov

skovodje a odlučivali ratom, ali samo u fantaziji. •Uvijek naglašujcm i ne mogu dosta da istaknem: Erec Jisrael je mala zemlja, naš vodja Weizmann je zove i »teškom zemljom« Osiromašena i opustošena je ratovima. Vođe nema svagdje na pretek, niti osobitih prirodnih bogatstva. Sume su uništene, zemlja isisana, malarija i močvare, konkurencija Arapa* pitanje Istoka, nenaviklost mnogih Zidova na teški rad, golemo siromaštvo i bijeda istočnih masa, pitanje imigracije, pitanje novaca i i. d. Svaka ova riječ, znači problem, a kamo ti sve zajedno, ti pod tim kompleksom problema, mora da se provadja najteži problem: izgradnja Erec Jisraela. Da li je baš tome Hitahdut našao riješenje, što neprestano ističe novi problem, socijalno putanje, ne znam. Ja sam iz dna duše uvjeren, da će samo cijeli židovski narod i to uz najveće napore moći riješili to grandiozno djelo, kojemu nema primjera u istoriji. Smiješno je radi toga pitati, koji su interesi klal-cijonista, koji ipak igraju glavnu ulogu pri izgradnji Erec Jisraela. Prvi je njihov interes, da se svaka funta uloži onako, kako bi što više produktivno djelovala za izgradnju. Trgovci i trg ovčici ne trebaju novce klal-cijonista, a pogotovo ne poduzetnici i industrijalci. Ali njihov novac treba zemlja isto iako kao mišicu radnika. Znači potpuno nepoznavati položaj u zemlji, ako tko iznaša tvrdnju, da se dolje osjeća jačanje jednog anitisocijalnog fronta. Dolje se o tome ništa ne čuje, isto tako kao što se ne vidi borba Arapa i Zidova. Dolje se čuje i zna, da lijevo krilo (radnici) traže uvijek sve to više novaca.. Pa to je i razumljivo, a i pravo, jer oni nemaju nišfa više osim snage svojih mišica. Njihovi su zahtjeva., da im se stavi, što više novaca na raspolaganje za izgradnju zemlje i s time smo svi suglasni, a i 'svi klaloijoniste. Aiii jedan je postulat, koji se sve više ističe, a to je postulat, da taj novac bude uložen zbilja produktivno u realnom smislu, Taj postulat mora biti lozinka Mal-cijonista pri sakupljanju šekela i pri kongresu. Doduše moram da istaknem, da je kongres u današnjoj formi nedostatan, da rješava zahtjeve, koji se na njega stavljaju, ili prvom redu, jer ne dostaje vremena, a što je i važnije, činjenica, da većina delegata nisu vidjeli zemlju o kojoj se radi i u kojoj se provadja rad. Kako oni mogu stvarno onda da prosude, što je nužno, kako oni onda mogu da prosude, da .15 je ono zbilja učinjeno, što je prošli kongres zaključio? Zar dostaju referati činovnika, koji čekaju, da |dobiju apsotutorij? Kongres u Karlsibadu je isto tako .nedostatna, kao kad bi Nijemci Amerike sazvati Reichstag u San Francisko i 1 htjeli riješavat pitanja Reicha. iDa se opet svaki kongres održi u Palestini, to je tehnički na dugi niz godina nemoguće. Ali da je svaki delegat, koji ide na kongres iu ime 2000 sumišljenika bio u Erec Jisrael u i tamo jedno vrijeme boraVio i upoznao zemlju, to se može zahtjevatj, jer danas to putovanje ne iziskuje više novaca nego put na 'Rivieru. To je jedan nužni zahtjev i sve dotle, dok to ne bude provedeno, ne če kongres moći da udovolji onim zahtjevima, koje se na njega stavljaju. Dakle ni je dosta platiti šekef i tame se opredijeliti, nego je isto tako važno, da se pazi koga se ■šalje na kongres. Mfiito bih još ukratko da govorim o prilikama ovdje, bnademo oko 7000 šekalim i pretežna je većina plavih. Velika se agitacija ne provodi, jer se ovdašnji cijomsti ne razlikuju od drugih klal-cijonista, koji pa sve kažu

amen. Ta i od ovih 7000 ciijcnista teško je izabrati 3 ili 4 delegata, koji imadu preduvjete, koji se iz gore navedenih razloga traže. Pa ne mogu, da se nadju niti ljudi i usprkos toga broja šekela, da se provede agitacija ma za koju stvar. Ne mogu dapače da se nadi« ljudi, koji će voditi tekuće agenđe mjesnih organizacija. U prvom redu smjera taj prikor na intelektualce. Zašto nije moguće da se ostvari Savez seniora Bar Oiore 5 Judeje, koji bi trebao biti srce našega pokreta i vodić naše omladine? Zagrijavati se za visoke ciljeve je lako. I sada pitam, tko je kriv, da je tako? Visoka ideja našega pokreta ili pojedini sumišljemci?

Ing. Hugo Zaloscer.

Kramari

Nema iome ni četrnaest dana, što sam čitao članak još u manuskriptu, što ga je napisao Jcna Avnj za Gideon, koji se upravo sprema u štampu. U tom prikazu pokreta za radnu Palestinu dolazi negdje riječ »telavivskt kramar«. Lecmuh se kod toga izraza, jer mi se učinio preoštrim. Pred četrnaest dana! Medjutim, dakle za vrijeme kratko iza naš brzi vijek, srušile su sve novije i najnovije vijesti iz Palestine delikatnost onoga ukusa, koji se zaustavio kod riječi neobične, nenavikle, naoko surove. Dan asmenapunja srdžba, kojoj je svaki izraz preblag, guši me gnjev, da žigošem, što se dolje zbiva. Lihva zemljom. Palestinska je zemlja postala objektom jedne besramne, bezobzirne spekulacije. Tlo, iz kojega hoće da izrasle novi židovski naraštaj, prelazi iz ruke u ruku, od agenta do agenta. Cijena mu raste u neđogledno, a čitav jedan lanac nesavjesnih preprodavalaca brzo se skupio u bestidnoj zaradi. Četvrta nas ali ja dariva novim pojmom: ciomizam kao no vča na spekulac i j a. Je li potrebno ponoviti, da je baza izgradnje tlo? Kao vlasništvo čitavoga naroda po principima Kerena Kajemeta. Već je Herzl pomišljao na opasnosti, koje će zaprijetiti, kada se bude kupovala zemlja, kad se razvije konjunktura za tlo, koje bi inače bilo malo ili ništa vrijedno. Kasnije je osnutkom narodnoga fonda utrt put nacionalnoj kolonizaciji, koja će baš time, što zemlja ne će bili vlasništvo pojedinca nego zajednice, onemogućiti spekulativnu konjunkturu te će ujedno sama übrati povećanu vrijednost tla jednostavnim posjedom, dok bi ga privatnik mogao u doba, kad cijena tlu poraste, prodati i tako automatski dići cijenu i svakom drugom tlu. Na londonskoj konferenciji, prvoj iza rata, uspjelo je proluraii (sic!) zaključak, na koji se danas već zaboravilo, da će naime javne institucije cionističke organizacije pripomoći samo onu kolonizaciju koja se bude stavila na stanovište Keren Kajemeta. t. j. gdje će tlo bili ne privatno nego narodno. Da se na to zaboravilo, vidimo usprkos onima, koji se tuže na tobože zapostavljanje privatne inicijative, po rezultatima, do kojih jc dovela već do danas! ideologija neograničene privatne inicijative. Eno, što piše Gliicksohn u Haarecu (članak uostalom, koji je napisan na 8 stupaca pobudio svojim sadržajem ogromnu senzaciju): *. . . kraj Tel-Aviva bila su neka zemljišta na prodaju. Zastupnici društva javnoga karaktera (Keren Kajemet? Op. H. H.) pregovarali su o kupnji .... Ala najednoć se skupi grupa spekutanata i agenata i podagenata, koji dodadu dogovorenoj čijem,

kolikogod je prodavalac zahtijevao, što više natjecahu se, tko će da dade više, sve poradi medjusobne konkurencije agenata, koji su svojatali taj posao, svaki za sebe. t čira bi kupnja obavljena, prodade kupac zemlju drugima uz dobit od 50 postotaka Voćnjaci u blizini Tel-Aviva, koji su pred kratko stajati 40 funti po dunamu. stoje danas 150. Polje, koje se pred 6 mjeseci nudilo za 30 funti dunam, prodaje se danas po 110 . . Poslovanje tih malih agenata pruža bogatu gradju za psihologa, pače i za humoristu. Čitavo jato tih trgovčića juri dan na dan u najvećoj žurbi i uzmjanju, da prestigne konkurenciju. Od zore već čeka pred vratima prodavaoca, svaki od njih spreman da povisi cijenu, da übije konkurenta, a pri tom zastupaju svi zajedno istoga kupca ili uopće nikoga. Već i nežidovi sudjeluju kod toga posla .... A i u galui se prenijela ta bolest. U Poljskoj i u Litvi imade ljudi, koji pretvoriše tlo Erec Israela u trgovačku robu. Sve se to zbiva u neredu, brzini, a imade i ljudi, koji prodavaju zemlju, koja im i ne pripada, nego koju tek hoće da kupe itdL, itd.« Kako čudno zvuči u isti čas pismo prijatelja Altmana iz Palestine, publikovano u posljednjemu broju »Židova«, napisano sigurno u čistoj .i lijepoj namjeri. Ali njegov prijedlog, da se jugoslavenski Židovi povedu za primjedom American Zionisl Commonweallha, t. j. da kupuju zemlju u Palestini, gledamo sad u drugom svijeilu. Aitmann kaže medju inim: »Kupac može zemlju u svako doba prodati«. Prodati? Zašto? ja sam očekivao, da će reći »obradjivati«. Nije li bolje, da je uopće ne kupi, ako je može -»u svako doba« prodali? Dalje slijedi jedan svježi radosni opis današnje Palestine, jedan optimistički prikaz četvrte afiije i »maloga kapitaliste«, ne bez žalca namijenjenog produktivnome elementu Erec Israela židovskom radniku, pioniru, halhicu. H a t u cu,? Ta haluc piše! Da, piše: »To djeluje kao zaraza, pa je teško ostati po strani . . .« Zaraza. Nije li to ona zarazna bolest, koju je Gliicksohn spomenuo? Siri se kao epidemija. Već je zahvatila i galut. U Poljskoj su židovski kramari stvorili naročite male burze, gdje se trguje palestinskom zemljom. Tražmja i ponuda. Idilične li slike! Poljski je ministar tmansija monopolizovao neke privredne grane, koje su dosada bile glavna zarada širokih židovskih slojeva. Poljske se finansije saniraju na štetu Zidova. Kad smo po prvi puta za to čuli, ne mogosmo znati, dokle će se razviti posljedice. Eno propale židovske egzistencije traže zamjenu, novo vrelo prihoda. Tako daleko, da je postalo potrebno ustrojiti posebni komite, koji će u Poljskoj bdlili kao kontrolni organ nad tim spekulativnim kupnjama i prodajama. Jalova li posla! Kramarski će mozgovi naći puteve, kojima se obilazi. Ta pojava nije ostala nezapažena ni u nežidovskom svijetu. Oficijelni organ Vatikana »Osservatore Romano« donosi 11. januara dopis svoga jerusolimskoga dopisnika, koji dijeli palestinske useljenike u 3 razreda. »1. idealistički cioniste, kojih ima malo; 2. Oveća grupa imigranata iz Rusije i Poljske, koji dolaze u Palestinu, da poboljšaju svoj položaj. Mnogi od tih ljudi su spekulanti bez religioznoga Hi historijskoga duševnoga pogleda. 3. Prosti parasiti, koji se nadaju, da će uz pomoć cionističkih fondova dobro proći i lako živjeti l «. Tako piše novina, doduše antisemitska, ali istina ostaje istina, pa

2

>Z l l) o v*

BROJ 7.