Židov

daju baštini potrebni nastavak i da se ne protivi duhu objavljenih zakona nadjoše ime, lijepo i značajno, da njime nazovu sve te nove odredbe, nastale iz naroda, nesvijesno i nehotice, kao u nastavljanju starih zakona, objavljenih na Sinaju. Halaha l’Moše mi Sinaj bijaše ime tim novim odredbama zakon, objavljen Mojsiji na Sinaju. 1 čednost i ponos govore iz toga imena; smjerno pokoravanje starim, temeljnim odredbama Mojsijinim i gordi razvitak primljene baštine prema novim potrebama. Takvi bfjahu davni praoci naši: slobodoumni i napredni, pozitivni graditelji novoga na starim temeljima. A zbog duge galutske bijede izgubi se ova snaga vjere u sebe s poštivanjem predaje. Na jednoj se strani ukočila i skvrčila u pusto oponašanje bez novoga stvaranja, a na drugoj u pusto rušenje i opet bez stvaranja.

Nacijonalno židovstvo traži renesansu. A renesansa znači: ronjenje do praizvora, do »majka« ili, za nas, do praotaca. Još mnogo možemo da učimo od naših starih. A jedna od tih vrijednih nauka neka nam bude prava slobodoumnost, ne formalna, negp sadržajna. 1 mi mora da uzimademo svoje halahot J’Moše mi Sinaj, odredbe, nastale iz današnjih životnih prilika, ali u skladu s židovskim shvatanjem. Te nove halahe nastaju i nastajat će poimence u Palestini. Sve ono izvana različno od predanih vrednota i oblika vrijedi više nego svako oponašanje starine; sve ono je bliže židovstvu, nego obredno shvatanje i ortodoksije i asimiliranoga liberalizma. Za nas objava nije zauvijek završen dogadjaj na Sinaju. Za nas iz plemenitoga korijena staroga židovstva rastu mladice u sviietlu i vrijednu budućnost. c. r.

kakove političke moći i mora da smo zadovoljni, da nam Engleska pomaže i daje, šio smatra da nam može i smije da dade. Oni, koji ovako govore, osjećaju vrlo intenzivno, što je Tallevrand rekao o svakoj alijansi; «U svakoj alijansi mora biti jedan čovjek i jedan konj, i tko sjedi u sedlu, uvijek će drugoga jašiti«. Oni misle, da u odnošaju prema Engleskoj ne ćemo nikada sjediti 2 t a konju. Oni, te tako govore, nazivaju se realnim političarima, koji »hoće prije da rade, a da istom onda govore», u protimbi prema onima, koji, kao grupa Jabotinskogai, a sad što više i Stricker, »um jesto da rade, politiziraju«. je ii tome doista tako? Ili postoji li otvoreno ranjavo pitanje za sve nas, o kome mora da govorimo i vijećamo, koje se ne liče samo (političara, već koje sačinjava goruće pitanje cijeloga židovskoga naroda? Već vijekovima mi smo Zidovi vazda oni, koji reklamiraju i koji se tuže. Shaw veli -u »Back to Mctusalem«, da će napredna kultura n dalekoj budućnosti oduzeti Zidovima sve temelje za tužbe, i dai će ih tad jednostavno nestati, jer ih je samo ono neprestano jadikovanje uzdržalo na životu . . . To, što smo morali nastupati u toj ulozi, ama svoj razlog u lome, šio nigdje nismo kao narod mogli nešto nazvati svojim. iNijesmo poput drugih zahtijevali svoje sopslven o, mi smo tek reklamirali, molili, prosvjedovali. Prvi put rekao je svijet u San Remu u mandatu: »iEto ti, židovski narode, to je tvoje, •uzmi ga i drži ga čvrsto, ui rukama, ne popuštaj, r nikad ti ne će smjeti nitko na svijetu oteti ma samo i jedan komadićak. Ne trebaš više da moljakaš i da reklamiraš, možeš to svakome zabraniti jer mi velimo, židovski narod ima istorijsko pravo na svoju narodnu domovinu u Palestini, i mi ovime u spos ta v Ija m o ponovno ovu vezu femedju naroda t zemlje«. Nebrojeno je puta rečeno, da je time narodna domovina dana' cijelome Židovs k o m e narodu. Stoga je mogla vlada Llovd Georgeaf reći, da su Engleska iždovskinarod mandatom poslali »partneri«. Partneri, dakle ravnopravne stranke. Programatske izjave sadašneg ministra kolonija, lord Amerv-a sad se živo komentiraju u židovskome novinstvu. Grupa Jabotinskoga i Jevvish Chronicle vide u tome dalnje drobljenje i kidanje mandata' i Balfourove deklaracije, koji su već jednom bili okljaštreni u Bijeloj knjizi vlade Llovd Georgea.

t nemoguće je da se ne uvaži pošteno, čista bol i duboki čemer Jabotinskoga ) kad vidi proces degradovanja naše uloge u Palestini od »parinerskoga naroda« do pravno osiguravane autonomne manjine«, kao možda u Poljskoj, Litavskoj j 1 d. Amery rekao -je Židovima-, da su- u- Palestini manjina i rekao je nakon toga- Arapima, neka budu mirni ; jer Židovi- sačinjavaju manjinu u Palestini, a »autonomni kulturni slobodni razvitak židovskih općina* ne može konačno da dade zemlji, koja je nastavana stalnom arapskom većinom karakter »židovske zemlje«. To je -bio smisao -njegovih -riječi. -Poznata je borba, što ju je započeo Jabotinski i }ewish Chronicle protiv tumačenja mandata. Pretpostavljam, da je čitateljima -ovoga lista poznato, da- je bitnost te borbe protest protiv toga, da se židovski narod ne prikazuje kao posjednik ponovno uspostavljenih i -priznatih i s t o -r i j s k i h prava na z em 1 j-u, već kao nacijona-lna autonomna manjina u- zemlji, a poljska, rumunjska, litavska i ostala žalosna »osigurana«) prava- manjina naučile su nas, da cijenimo ovako pravo u toj zemlji Palestini. Ne ću da- ovdje opetujem argumente Jabolinskoga. Sredstvo i putevi ; koja- njihova grupa predlaže za spas prava- židovskoga naroda, ne mogu da se rasprave u okviru kratkoga članka. O tome možda- drugi puta. Ali ono -što ja držim gorućim- pitanjem presudnih i sudbonosnih časova i što -ja smatram- va-n---redno važnim, da se digne do postulata krajnje nužde -i da bude glasno objavljeno po židovskom na-rodu, koji se sakuplja na -kongresu, to je ona tačka; pariških zaključaka Jabotinskyjeve grupe koja kaže da se mora -jasno i odredjeno konstatirati i da je pravna- formula mandata,koju mora engleska vlada da provede i afirmira u projektu palestinske samouprave: »da u -Palestini- ni jesu- dana Židovima prava manjina, a židovskim općinama -nije dan autonomni, kulturan i ekonomski razvitak jedne priznate manjine, nego je ovdje židovski na rod dobio .nacijonaln-u- domaju sa političkim pravima, koja idu narod u vlastitoj naćijonalnoj domovini i vlastitoj zemlji, neovisna i neskučena zbog nekog eventualnog pučanstva drugoga naroda, koje se ondje nalazi. Ono, čega se )aboiinsky boji počinju i Arapi da spoznaju. Prema izjavama Amerya izdao je vodeći organ arapskih nacionalista da treba napustiti principijelnu borbu i prepirku-, pa da treba mogućnost, koju je dala

engleska vlada, da se afirmira arapska većina, iskoristiti za samoupravu. -Budući da engleska vlada hoće da udesi naša prava u samoupravi Palestine na osnovici toga, da li nas u zemlja- imade 50.000 -ili 200.000, a bez obzira na to, da ovdje na -r o d što broj-i 14 milijuna gradi za s e domaju i kojemu su kao takovu dana prava, e pa tada će u ovoj samoupravi dakako morati da prodire volja arapske lokalne većine. Jasno je, da svaka- samouprava, koja se na to ne obazire i odredj-uje prava židovskoga naroda u Palestini prema broju tamošnjeg židovskog pučanstva-, a ne na -osnovu toga, da su ovdje -ranije bila iniernacijonalno priznata inaciijonalna > dakle -i- politička prava narodu od 14 milijuna, da takova samouprava krnji židovsku nacijonalnu domaju i mandat, koji je dobila Velika Britanija. Tek se -je izgubio posljednji -odjek zova- i opomene Jabotinskyjeve grupe i i}ewish Chronicle-a -i već se -pokazuje da su Arapi ispravno spoznali šansu, koja im se nadaje za borbu protiv židovske nacijona-lne domaje prihvaćanjem samouprave, kako je Engleska planira. Narod koji je klikćući od- radosti pozdravio renesansu nacijonalnoga -ponosa, uopće nijedan narod na svijetu nema prava- na- čast, ponos a ni- na život, ako se je odučio, da- bude osjetljiv u pitanju stečenih moralnih t materijalnih prava i ako svoje htijenje i istrajnost udešava prema tomu, da li tek imade fizičke sile da brani svoje opravdane zahtjeve, »što su nesreća i- slabost oteli nekom narodu, može da opet osvoji jaka volja i sreća, ali ono što narod dopušta- zbog tromosti i kukavičluka ne može nikad više da- stekne«. Ovo je rekao madjarski državnik Deak i vječne su to riječi. Ne radi se ovdje o pitanju legija i- ostalih metoda, što se smatraju «Jabotinskyjevim kompleksom«. Obzirom na ta pitanja ne zauzimam ovdje svoje stanovište. Činjenica jest, da je Weizmann za stvaranja konzervativnoga kabineta u Engleskoj veoma često i na mnogim mjestima držao- potrebnim da kaže nešto, što je upravljeno na adresu -te britanske vlade; da svaka vlada io više mora da vrši svoje dužnosti, što je jača i da to više mora da ispunja ono, što kaže. Ovdje je po svoj prilici igrao u njega vidnu- ulogu -poznati golemi elastioitet engleske politike, koju je on unaprijed energično i srčano zahvalio i kojoj je otvorenjem universiteta dao nov, visok pijedestal da doda nešto plemenito, visoko postojanosti, koja nije bila

Prinošenje prvijenaca

Iz Misne Bikurim, odsječak 111. Kako su se donosili prvijenci plodova u Jerusolimu? Stanovnici gradova, što pripadaju jednom okrugu, skupili bi se (prije Savuota) u glavnom gradu svoga okruga, prenoćili bi na trgu i nijesu odilazili u kuće. Sjutradan ujutru poviknuo im je vodja? »Hajde, da idemo u Cijon, u hram Boga našega!« Oni, što stanovahu u blizini Jerusolima, donašahu svježe smokve i groždje, a oni, što stanovahu podaleko, donašahu suhe plodove te vrste. Žrtveni bik ukrašen maslinovim vijencem i pozlaćenim rogovima hodao je ispred povorke, koja je ovako uz svirku frula išla sve do blizu Jerusolima. Kad je povorka ovamo prispjela, javio se njen dolazak u gradu, a košare ispunjene prvi* jencima plodova okitiše vijencima. Vodje svećenstva, prvaci levita i upravljači hrama podjoše im pred grad ususret, a kad

BROJ 23.

»ŽIDOV.

3