Židov

teljski sinlija po saslušanju bivsili njihovih srodnika (čl. 41. t. 4.1, u Hrvatskoj i Slavoniji dakle tutorske oblasti, odnosno u gradovima, gdje su uredjena, sirotinjska povjerenstva. Nejasno je, što predlog zakona misli pod saslušanjem -bivših« srodnika. Riječ bivših mogla bi se izostaviti, a da samo tiaredjenje ne bi ništa štetovalo. Pređlog zakona ne veli ništa o tome, da Ii starateljski sudija odlučuje konačno i izvršno, ali ne veli ništa ni o tome, da li protiv njegovog riješenja ima žalbe i komu pripada pravo ž^dbe. Budući da po vanpamičnom postupniku, koji važi za Hrvatsku i Slavoniju, i u vanpamičmm stvarima nezadovoljnoj stranci protiv odluka prve instancije pripada pravo bilo predstavke na istog suca, bilo pravo utoka na viši sud. bilo bi poželjno, da i protiv riješenja staruteljskog suđije ik» čl. 41. t. 3, bude izričito dopušteno pravo žalenja na višu instancu. Nahodtma i djeci, kojoj se roditelji ne znadu, odredit će ikoju Ustavom usvojenu ili zakonom priznatu vjeru onaj, koji se primi za njihova besplatna hranitelja. Inače pripadaju takova djeca onoj usvojenoj Ili priznatoj vjeri, kojoj pripada većina stanovništva u mjestu, gdje su nadjena. (Cl. 42.) Kad se osnova zakona postavila na stajalište obiigatomog vjerskog odgoja, nije se kod djece, kojima se ne znadu roditelji, moglo naći sretnije riješenje. Zakonita i sa zakonitom izjednačena djeca roditelja, ako su oba roditelja iste Ustavom usvojene ili zakonom priznate vjere, slijede vjeru svojih roditelja. (Cl. 39. t. 1.) U mješovitom braku rodjena djeca slijede. ako su muška, usvojenu ili priznata vjeru očevu, a ženska usvojenu ili priznatu vjeru materinu. Ali roditelji mogu sporazumno da odrede vjersku pripadnost i obratno, a mogu i da ugovore, da sva djeca pripadaju usvojenoj ili priznatoj vjeri oca ili majke, Čl. 40. Djeca roditelja, koji nisu sljedbenici jedne od Ustavom -usvojenih ili zakonom priznatih vjera pripadaju jednoj od vjera usvojenih ili priznatih. (Cl. 41. al. 1.) O tome imadu sporazumno odlučiti roditelji, a ako se ne mogu sporazumjeti, odlučuje o vjerskoj pripadnosti muške djece otac, a ženske djece mati, čl. 41., ai. 3. I Ako pak takovi roditelji ne će da odrede pripadnost svoje djece kojoj od usvojenih ili priznatih vjera, riješava pitanje o vjerskoj pripadnosti djece starateljski sudija po saslušanju bivših njihovih srodnika, čl. 41., al. 4. Što je ranije rečeno kod nezakonite djece, trebalo bi i ovdje primjenjivati, a pogotovo bi trebalo roditeljima dati pravo žalbe na viši sud. Ako samo jedan od roditelja u mješovitom braku ne pripada usvojenoj ili priznatoj vjeri, onda će sva .djeca slijediti vjeru onoga roditelja, koji pripada vjeri usvojenoj ili priznatoj. (Cl. 41., al. 2.) Po citiranim naredjenjima zakonito odredjena vjeroispovjest ne može se u pravilu mijenjati do navršene 18. godine, čl. 42., al. 1. (Poslije navršene 18. godine može svaki iz vjere, kojoj pripada da istu-

pi i da predje ili ne predje u koju usvojenu ili priznatu vjeru, čl. 44.) Izuzimlju se od pravila čl. 42., al. I.: a) lica, koja su po zakonu ovlaštena, da odlučuju o vjeroispovjesti djece (gore čl. ,36.—-42.), mogu djetetu do navršene sedme godine u zakonitim granicama promjeniti vjeru. b) kad otac i mati ili kad nezakonita mati, ili oboje zakonskih roditelja promjeni svoju dotadanju vjeru, postupa se sa djecom ispod sedam godina, kao da su poslije rodjena, c) sa pozakonjeiiom djecom, koja nisu navršila sedmu godinu, postupa se kao da su rodjena u zakonitom braku, g) u slučajevima izuzetnim i osobitog obzira vrijednim može starateljski sudija na molbu roditelja, tutora ili drugih lica, kojima pripada pravo uzgoja, dopustiti djeci da i nakon navršene sedme, a prije navršene 18. godine, mogu biti prevedena u drugu Ustavom usvojenu ili zakonom priznatu vjeru. VII. Istupanje iz vjere i prelaženje u drug« vjeru. U sedam članova (čl. 44. —5U.) govori predlog zakona o istupanju iz vjere, prelaženju u drugu vjeru i o modalitetama, pod kojima treba da se takav akt izvrši. Osnovni je princip, da takovo istupanje te prelaženje ili neprelaženje mora izvirati iz slobodne odlike dotičnoga lica. Izričito je zabranjeno nagoniti, mamiti i nagovarati koga ma na koji način, da istupi iz koje Ustavom usvojene, ili zakonom priznate vjere ili da iz jedne usvojene ili priznate vjere predje na koju 1 drugu vjeru. (ĆI. 45., ai. 1.) Koliko ne bi time počinio teže kažnjivo djelo, kaznit će se krivac zatvorom do tri mjeseca, u ako je svećenik u javnoj vjerskoj službi i do šest mjeseci. (Čl. 45.,. al. 2.) Nakon navršene 18 godine može svaki, da po svojoj slobodnoj odluci istupi iz vjere, kojoj pripada i da predje ili ne predje u koju od Ustavom usvojenih i zakonom priznatih ili neusvojenih i nepriznatih vjera. (Čl. 44.) Za pravnu valjanost istupanja iz vjere potrebno ie svoju odluku o tome prijaviti, nadležnoj administrativnoj vlasti, a želi li uz to da predje u koju Ustavom usvojenu ili zakonom priznatu vjeru, potrebno je v da svoju odluku prijavi nadležnom svećeniku one vjere, u koju želi da predje. Jedna i druga prijava može se podnijeti ili lično ili po punomoćnika bilo usmeno zapisničkom izjavom, bilo pismeno propisno ovjerenom predstavkom. (Č1..46.) Radi evidencije istupanja iz vjere i eventualnog prelaza u drugu, dužna je administrativna vlast o istupanju, a svećenik, koji je novog člana primio o vjerskom prelazu izvjestiti matični ured kod kojega je upisano rodjenje odnosno i vjenčanje lica, koje je istupilo, odnosno prešlo. a uz to obavješćuje administrativna vlast i nadležnog svećenika ostavljene vjere, ako onaj nije voditelj matice rodjenih i vjenčanih. (Čl. 47.) Tko na propisani način t. j. prema propisima ovog zakona istupi iz jedne vjere, u gradjamkb-pravnom pogledu ne vežu ga načela i propisi ostavljene vjere. (Cl. 48.) Onaj pak. koji istupi iz kojevjere, a ne

predifc u kolu Ustavom usvojenu ili zakonom priznatu vjeru, dužan je: a) da do konca treće kalendarske godine iza istupa podmiruje sve redovite vjerske prinose ostavljene vjere, no ne u većem iznosu nego što ga je platio u godini istupa, b) da podmiri i sve one van redne vje-r-. ske prinose, na koje je bio pravuovaljano obvezan prije istupa. Za slučaj te bi se inmštvene prilike takvoga lica pogoršale, može zahtjevati, da mu se prinosi za ostavljenu vjeru, a koji se odmjeniju prema imovini obvezanikovoj. srazmjerno snize, kao da nije istupilo. (Cl. 49.) Vjersko pripadanje tucftih državljana prosudjuje se po pravu njihova zavičaja. Za način istupanja iz vjere i prelaza u drugu vrijede i za tudje državljane u području naše kraljevine propisi ovog zakona. .ledino ako bi tudji državljanin htio da predje na vjeru, koja u našoj kraljevini nije Ustavom usvojena ili zakonom priznata, ili koja nije kod nas organizovana, ima tu svoju nakanu da izjavi kod administrativne vlasti. * Organizacija židovske vjerske zajednice ne poznaje ni u kojem obliku misijonarstva i ne bavi se proselitizmom. Sankcija naredjenja čl. 45. jedva će kad stići kojega Zidova. No sa gledišta slobodoumlja citirano naredjenje u preopćenitoj stilizaciji ide predaleku. Trebalo bi konkretizirati one čine, koji će dati učin kažnjivoga djelo po čl. 45., da se izbjegne kojekakim nepravdama. No to spada više na pravnike nego na vjerske organizacije. Potpunu i neograničenu samosvojnost zadobiva pravni subjekt sa navršenom 21. godinom. Ne uviđjamo pravnog razloga, za što se za istup iz vjere smatra dovoljnim navršena 18. godinali ako ima pojedinaca, koji i sa 18. godinom pokazuju potpunu zrelost, prosjek ipak pokazuje, da se životna zrelost stiče tek. iskustvom u životnoj borbi, a ta počima tek nakon 18. godine. Za prosudjeuje tako delikatnog pitanja- kao što je istup iz jedne vjerske zajednice ili pristup u drugu, ište se u jednu ruku poznavanje sviju za to odlučnih momenata i duboko shvatanje ciljeva i zadataka one organizacije, što ju je jedua vjerska zajednica stvorila. Sa 18. godinom jedva će se koji moći pohvaliti, da je stekao takovo poznavanje i shvatanje. te bi mogao po slobodnoj svojoj rasudi stvoriti slobodnu odluku. Razumije se, da je vrlo teško ovakovo intelektualno stanje vezati uz stanovitu starost, tek mi se čini. da bi u tome pogledu trebalo upored sa gradjansko-pravnorn punoljetnošću vezati pravo istupa iz jedne vjerske zajednice ili pravo prelaza u drugu uz gradjansko-pravnu punoljetnost. Do stečene punoljetnosti otac kao glava punoljetnosti ima u granicama zakona svu vlast nad djecom. Za slučaj njegovo smrti zamjenjuje ga tutor. I ako ni zbog česa drugoga, već iz sa-

2

»ŽIDOV«

BROJ 31-