Borba, Dec 15, 1990, page 11

Apaši u dinarskom okružju

Gordana Logar zemljama duge tradicije višestranačkih izbora, euforije pobednika i euforična izražavanja nezadovoljstva poraženih obično su kratkotrajna. Veoma brzo obe strane, a posebno istraživači javnog mnjenja (da o novinarima — analitičarima i ne govorimo) istražuju uzroke poraza ili pobede. Prvi da bi se bolje pripremili ne samo za sledeću trku, već i za delovanje (pre svega u sopstvenim redovima) između dva izborna datuma, drugi, opet, da bi videli šta su obećavali, na čemu su dobili i u čemu, nikako, ne smeju da iznevere birače.Zemlje dojučerašnje istočne Evrope su to takođe radile, ali sa manje umeća, pa je i euforija duže trajala. pay realnog odsustva iskustva i jednopartijskih vladavina blizu pola veka takav prilaz je sasvim razumljiv, pa lako primenljiv i na domaće prilike.

„Izdajnik srpsko naroda“ :

Polazeći upravo od toga, za prvi komentar posle prvog kruga izbora u Srbiji, obratili smo se gospodinu Desimiru Tošiću, koji je vreme jednopartijskog sistema proveo u emigraciji, nikad ne napuštajući osnovne postulate demokratskog pokreta. Odnosno, za čoveka, koji, iako Srbin (rođen u Beloj Palanci) kao urednik „Naše reči“ koja izlazi godinama u Londonu, nije ni tekstovima ni uređivačkom politikom, isticao u prvi plan srpstvo kao nacionalnu premisu. To se, naročito, videlo u „Našoj reči“ na temama o ljudskim pravima (nerazdvojivim od pojma demokratije), gde se, iako „srpska“, „Naša reč” stavljala u odbranu mnogih disidenata sa jugoslovenskog prostora koji su delili zlu sudbinu, pa bili Hrvati, Muslimani ili pripadnici neke druge nacije.

Posle povratka u zemlju i posle tajnih izbora u Demokratskoj stranci Desimir Tošić postaje potpredsednik, ali ga to ne

„sprečava da širinu svojih prilaza iznosi javno, pa mu se i dešavalo (na jednoj raspravi u Domu omladine u Beogradu, na primer) da bude od nekog iz publike proglašen i „izdajnikom“ srpskog naroda.

Jednom prilikom, komentarišući u društvu prijatelja ovakvo iskustvo u domovini posle četiri decenije, rekao je i da bi bilo lepo kad bi stručnjaci za jezik, akademici izišli u javnost sa preciznim objašnjenjem šta znači — izdajnik, jer se ta reč olako upotrebljava čak i u sasvim trivijalnim situacijama. Odmah zatim čuo se i komentar: „Dugo je bio izvan zemlje, pa je postao Englez“. deljenja, nešto zbog nostalgije, ali i zbog obaveza u Demokratskoj stranci, gospodin Tošić je proputovao poslednjih meseci svoju domovinu osluškujući i posmatrajući sve ono što se zbiva i izvan prestoničkog kruga.

Bio je to razlog više našeg izbora, ali i uverenja da bi sa manje zagriženosti i strasti nego neko drugi ko nema sva ta iskustva, mogao da kaže šta je video i šta, u prvom izbornom krugu u Srbiji, za njega izbori znače. Pre svega kao čoveka de-

Nešto zbog političkih-i moralnih Opee +

Slipe Sikavica

nju godinu-dvije dominirala rasplamsa-

lom domaćom političkom scenom jeste i — poslijeratno „preseljavanje industrije“ iz jednog u drugi kraj zemlje. Točnije: „iseljavanje fabrika iz Srbije“ u druge dijelove Jugoslavije.

Najprije se šaputalo po kuloarima velegrada, nakon čega su se s proljeća prošle godine feljtonom oglasili neki listovi da bi u Skupštini Srbije bilo postavljeno delegatsko pitanje: „Što se dešavalo sa privredom Srbije u prvoj deceniji sadašnje Jugoslavije“? U kojoj je mjeri to uvjerenje utemeljeno na argumentima?

Dr tko Rendulić, diplomirani zrakoplovni inžinjer i general-pukovnik u mirovini, jedan je od rijetkih ljudi koji nam može ponuditi pouzdan odgovor na postavljeno pitanje, ali samo u osu na zrakoplovnu industriju, koja se, također u rečenom kontekstu, spominje u feljtonskim i drugim pisanijama i usmenim predanjima. Dr Rendulić je bio jedan od aktera tog „preseljenja“, ali ne kao donosilac_ odluka, već kao neposredni izvršilac. Ka temi razgovora je pošao kronologijskim slijedom. e ! — Začeci naše zrakoplovne vojne industrije (premda se ona tada nije tako zvala) sežu čak u 1922. godinu. Ona se uspješno razvijala, tako da je pred rat proizvodila moderne borbene avione, doduše po licencama inozemnih tvrtki, „Dornier 17“ i „Bristol Blenheim“.

Preseljenje u Mostar

— S obzirom na to da su se na Mašinskom fakultetu u Beogradu, na vazduhoplovnom odseku, školovali zrakoplovni inžinjeri, te da smo imali konstruktorski i drugi stručni kadar — mi smo u predratnom periodu, kako bi se to modernim žargonom reklo, u sopstvenoj režiji konstruirali i proizvodili borbene avione, od kojih je najpoznatiji bio „IK 3“. Taj se lovac po taktičko-tehničkim osobinama mogao do nekle mjeriti sa najpoznatijim borbenim aparatima u Evropi — „Messerschmittom“ i „Spitfireom“, što je potvrđeno u zračnom okršaju nad Beogradom u aprilskom ratu. Preciznije: bio je nešto sporiji od „Messerschmitta“, ali je imao veće ma0: Gdje sa bila locirana

su postroje: jugoslovenske predratne zrakoplovne fr dustrije?

Ju od vrućih tema koja je u posljed-

Između istine

mokratskih opredeljenja, a ne kao pripadnika Demokratske stranke.

Polazeći od toga, sa izvesnim iznenađenjem može se primiti i ovaj komentar g. Tošića: „Voleo bih da skrenem pažnju na zabludu, bar kako ja to vidim, opozicionih krugova u uverenju da u Srbiji i Vojvodini postoji neki snažan i tradicionalan demokratski duh. Sigurno je da nigde na juiva odi teritoriji nije bilo kao u Srbii i Vojvodini te višestranačke tradicije, ali je i ona teško pogođena tokom poslednjih decenija“.

„. Da nije reč samo o periodu jednopartijskog sistema zbog čega se, po Tošićevom mišljenju ovi izbori ne bi mogli, nazvati „normalnim izborima“, ako se mere sa evropskim duhom parlamentarizma, svedoči i ova izjava:

— Rekao bih da Srbija, pa i ceo srpski, baš kao i drugi narodi u jugoslovenskoj zajednici, već veoma dugo nemaju „normaline izbore”. Posle Prvog svetskog rata, samo prvi izbori 1920. za Ustavotvornu skupštinu bili su za naše prilike izuzetno slobodni, ali takvih izbora uključujući i današnje, nije više bilo. Pogledajte malo unazad: izbori pre rata, iz 1923, 1925. i 1927. bili su delimično pod pritiskom vlasti, a posle državnog udara 1929. godine ni takvih izbora nemamo. Izbori 1931. bili su jednostranački, oni iz 1935. i 1938. imali su listu opozicije, ali glasanje je bilo javno! Zamislite ko bi danas ovde glasao javno za opoziciju? Odmah da kažem i to da ja ne pravim nikakvu analogiju između nedemokratskog ličnog režima posle 1929. sa totalitarnim, a zatim i jednostranačkim i policijskim posle rata, ali hoću samo da kažem da kad je reč o zemlji Srbiji, ona nema „normalnih izbora” već više od 60 godina. Zato bih rekao i da ovi izbori danas jesu samo višestranački, i ništa više od toga, naročito ako se pogleda šta im je sve prethodilo.

Pokret protiv demokratije

6 Hoćete li da kažete da je sam čin izbora i prebrojavanja glasova tek završnica velikog demokratskog procesa, što podrazumeva i dijaloge i slobodu štampe, vremenski dužu kampanju ili, u izvesnom smislu, poričete i demokratski duh, tradiciju, zbog čega birači lakše podležu pritiscima?

— Smatram da je propaganda protiv demokratije bila negovana decenijama. Rekao bih da se već 1931. moglo naići na ovim prostorima na propagandu protiv demokratije i višestranačkog sistema, mada je bila beznačajna. Taj kvalitet beznačajnosti je tim veći ako se poredi sa propagandom protiv demokratije posle Drugog

„„Svetskog rata. Bilo je to vreme pranja

mozgova, borbe protiv parlamentarne demokratije, parlamenti su nazivani „brbljaonicama“, govorilo se protiv „buržoaske demokratije“ i „zapadnih modela”. Umesto toga nuđen je model samoupravljanja,. koji se zaista pretvorio u „brbljaonicu“, iako lično nisam mislio da je samoupravljanje loša ideja. Ali, i taj model samoupravljanja, razarao je takav kakav je bio svaki smisao za demokratiju višestranačku i parlamentarnu.

Mnogi naši ljudi ne vide i neke druge

— Izuzmu li se postrojenja u Kraljevu, gdje su se izrađivali dijelovi za „Dornier 17“, moglo bi se reći da je ta industrija bila skoncentrirana u trokutu Beograd — Zemun — Pančevo, a sačinjavale su je tvornice: „Rogožarski“, „Zmaj“, „Ikarus“ i „Utva“. Osim toga, u Zemunu i Beogradu smo imali dvije tvornice zrakoplovne opreme, „Teleoptik“ i „Mikron“, a u Rakovici tvornicu avionskih motora. Sve u svemu, bila je to, za ondašnje evropske prilike, respektivna industrija.

0 Što se s njom desilo u ratu?

— Gro postrojenja je uništen, neka su

Nijemci demontirali i ugradili u svoje tvornice. Jedino je „Ikarus“ proizvodio neke dijelove za „Messerschmitt“. — Međutim, usprkos tome što su te fabrike bile prilično opustošene, naši stručni radnici su ih, već nakon oslobođenja Beograda oktobra 1944. godine, počeli osposobljavati da bismo u njima vršili opravke aviona oštećenih u zračnim okršajima na srijemskom frontu. Naime, kao što je poznato, naša je narodna vojska u oslobodilačkom ratu stvarala i vlastito zrakoplovstvo, te smo tako, osim i u aeroplanskim radionicama, baš u tim fabrikama opravljali avione koje smo zarobljavali od neprijatelja, zatim one aparate što smo ih, nakon prinudnih slijetanja i na druge načine, dobijali od saveznika, a najzad, u njima smo opravljali sve ono što se moglo koristiti iz silnog krša zrakoplovne tehnike koji je nastao u ratnim sudarima na našem nebu. Ukratko, moglo bi se reći da su to u završnoj fazi rata i u prvoj godini nakon rata bile prije radionice nego tvornice.

6 Kako su radionice prerastale u tvornice?

— Taj je proces tekao ubrzano. Evo zbog čega. I u zrakoplovstvu su, kao i u ostala dva vida naših oružanih snaga, bili sovjetski vojni instruktori. Oni su nastojali da mi kupujemo njihove školske avione „UT2“ i „PO 2“. Mi smo se tome uporno suprotstavljali, između ostalog i zato što smo imali vlastiti stručni kadar i što su se još pred rat u našim fabrikama proizvodili kvalitetniji školski avioni od onih što su nam ih Sovjeti nudili.

Tako je već u lipnju 1946. iz fabrike „Ikarus” izašao prototip domaćeg školskog aviona „Aero 2“, čiji su konstruktori bili Boris Cijan i Đorđe Petković. Na maloj svečanosti tim povodom Mijaiko Todorović, tada general i jedna od značajnih ličnosti u Partiji i Armiji, prenio nam je stav Vrhovnog komandanta — da se i u zrakoplovstvu, dakako i u ratnom, orijentiramo na konstrukciju onih letjelica koje možemo sami proizvoditi. Odmah nakon

Desimir Tošić, povratnik u Srbiju i demokratiju — o ishodu srpskih parlamentarnih izbora Vise smo besklasno drušivo nego Što se misli. A za demokratiju, višes-

franačku, potrebna je neka ravnoleža klasa, Ovde je sejašfvo iščezlo kao drušiveni i ekonomski činilac, ali se nije stvorila prava radnička kla-

sa... Al; više od foga me je iznenadilo „dinarstvo“ u Srbiji i Vojvodini

stvari koje su, osim pranja mozgova, uticale na razaranje demokratske svesti. Navešću samo privredne reforme, onu recimo iz 1965, kad se na osnovu kredita stvarala iluzija o blagostanju koja je, zatim, najdirektnije uticala na „privatizaciju“ građana. To je vreme koje je pogodovalo depolitizaciji društva.

Građanin, svestan da u jednopartijskom sistemu, uz to ispranog mozga, ne može mnogo da utiče na politiku, okretao se sebi i na „izgradnju“ svog standarda. Bilo je to vreme velikih korupcija, ne mislim u bukvalnom smislu pre svega, ali svakome se činilo da nešto dobija. Neko je gradio kuću, neko kupovao zemlju, automobil, „vodio brigu o deci“, gradio grobnice i sve više zaostajao u razvoju duha, a naročito demokratske svesti.

Uz sve to godinama je jugoslovenski režim bio podržavan iz inostranstva, najviše baš iz Velike Britanije, mada ni drugi nisu u tome zaostajali. Ne zna se ko je više veličao i sistem i vođu ove zemlje četiri-pet decenija, u čemu nikako ne bi trebalo potceniti ni ulogu zemalja trećeg sveta.

6 Jednom rečju, zablude su dugo trajale, a kad je došlo vreme promena, pravog demokratskog zamaha, duha i tradicije nije bilo? Ako sam vas dobro razumela iluzija o-dobrom životu je na to uticala?

— Otišao bih čak i dalje rekao da smo više besklasno društvo nego što se to misli. Za višestranačku demokratiju potrebna je, da tako kažem, neka ravnoteža klasa. Ovde je seljaštvo iščezlo kao društveni i ekonomski činilac, ali se nije stvorila prava radnička klasa, o čemu svedoči i odsustvo sindikalne svesti. Ne potcenjujem u tome ulogu pritiska režima, ali mi zaista imamo sve drugo osim klasične radničke klase. To i sada prigradsko stanovništvo koje više liči na političko podzemlje nego

i politika

na svesnu radničku klasu. I tu leže danas osnovne snage ekstremizma, bilo da je reč o levici (komunistima) ili o opozicionoj 'desnici, nacionalističkoj i euforičnoj.

Novi „dinarski“ duh

0 Mislite li da istinski demokratski razvijen duh nedostaje i inteligenciji?

— Mislim da je tu problem najozbiljniji. Dosadašnji režim je decenijama stvarao ogroman intelektualni kadar. Od tog režima se značajan broj intelektualaca odvojio već od ranih sedamdesetih godina, ali su ogromne potsvesne naslage ostale iz tog režima i kod onih koji sebe ili ih mi nazivamo disidentima. Opasan elitizam, užasno potcenjivanje baze, čak i teorijski, takođe postoji. Nemoćni u odnosu na vlast, intelektualci su postali gunđala, ali ne i spremni da se angažuju. Konačno, režim je privilegisao i neke intelektualne vrhove, što se može videti ako pogledate na Srpsku akademiju nauka. Drugi, značajan deo tog vrha je otišao u opoziciju 1968. godine. i

0 Ima li nešto što ste, putujući po Srbiji i Jugoslaviji, kao novo saznali, dodatno se uverili u neke pretpostavke o stepenu demokratskog načina mišljenja na ovim prostorima koji je, kako se vidi, ugušivan pola veka?

— Imam utisak da se društvo, možda zbog svega onoga što sam rekao, u izvesnom smislu dehumanizovalo u društvenim odnosima, ali i da je došlo do sociološkog, fenomena promena, u stanovništvu i Srbije i Vojvodine.

Prvo o toj dehumanizaciji koju je, rekao bih, vlast podsticala, ali opozicija nije umela da primora vlast da se krene drugim pravcem.

Veoma mnogo se govori o pravima

OP IO a II

ntstva

Dr Zlatko Rendulić, general-pukovnik u mirovini — o preseljenju dijela zrakoplovne in-

dustrije u vrijeme IB

Iz zemunskog „Ikarusa“, naše najvažnije fyornice zrakoplovne industrije U prvoj poralnoj dekadi, po zakonu nužde su u Mostar dislocirani samo

neki dijelovi kapacilefa.

toga raspisan je konkurs za konstruiranje i proizvodnju cijele game aviona, od školskih i turističkih do prelaznih jednomotornih i prelaznih dvomotornih. Ubrzo su u „Ikarusu“ i „Utvi“ — tada našim glavnim zrakoplovnim fabrikama — proizvedeni prototipovi spomenutih aviona, a potom je počela i serijska produkcija. Jedino tada nismo proizvodili motore, uvozili smo ih iz Čehoslovačke i Velike Britanije.

0 I onda je 1948. ta proizvodnja počela stagnirati. Zašto?

— Iz jednostavnog, ali jakog razloga — napada Informbiroa na Jugoslaviju rukovodstvo naše zemlje odlučuje da se postupno smanjuje i najzad prekine proizvoda u „Ikarusu“ i „Utvi“ da bi se, nakon stanovitog vremena, nastavila u nekom drugom, sa stajališta sigurnosti povoljnijem kraju naše zemlje.

0 Opasnost od Informbiroa — kakve su se implikacije izvodile iz značenja te opće sintagme po našu zrakoplovnu industriju? |

— Prije ostalog, podsjetio bih na činjenicu da su nakon Rezolucije Informbiroa i u odnosu na Ratno zrakoplovstvo, kao i na svim drugim područjima uostalom, presječeni svi tokovi suradnje: Sovjeti su nam prestali isporučivati rezervne dijelove za našu tadašnju zračnu flotu u kojoj je bilo najviše aviona upravo sovjetske produkcije, potom, nismo više od njih dobijali ni repromaterijal za potrebe naše vazduHoplovne industrije. Odatle su proistekle i velike teškoće za našu protuzračnu odbranu, ali to je zasebna tema.

0 Kakva je opasnost prijetila fabrikama „Utvi“ i „Ikarusu“ u slučaju agresije

- koju je u to vrijeme bilo realno očekivati s Istoka? — Procjena našeg vojnopolitičkog ru•kovodstva tekla je ovom logikom: prvo, fabrike su bile s lijeve strane naše vodene arterije Sava — Dunav, tako da se u tom vodotoku u odnosu na lokaciju fabrika nije moglo razmišljati kao o preprekama očekivanom agresoru; drugo, ostale velike

aaa aaa aaa ooyaaaa e

1 | NTEKSTU: dr

VOM KO

SS y „FON“, U ŠALJI Zlatko Rendulić rijeke u vojvođanskoj ravnici teku smjerom sjever — jug, tako da su i one iz procjene bile isključene kao prepreke. Zato bi, cijenilo je naše rukovodstvo, agresorove motomehanizirane jedinice mogle stići u hale tih naših tvornica za cigla dvadeset i četiri sata, ito pod po njih najnepovoljnijim uvjetima. Tada gotovo da i nije bilo sile u Evropi koja bi bila u stanju zaustaviti moćnu sovjetsku tenkovsku armadu. I nakon takve procjene bilo je sasvim razum: no razmišljati o tome da se naša zrakoplovna industrija, u cijelosti ili samo dio tih kapaciteta, premjesti na one lokacije gdj bi opasnost od iznenadne agresije bila svi dena na neusporedivo manju mjeru. Drugim riječima, razlozi preseljenja dijela pdstrojenja naše zrakoplovne industrije bili Su strategijske, dakle isključivo objektivn prirode. |

0 Šta je i gdje preseljeno?

— Premješten je samo dio postrojenj iz „Ikarusa“ u Mostar, gdje je nešto kasnij sagrađena fabrika „Soko“.

0 Zašto baš u Mostar?

pojedinaca, na primer, a mnogo pojedinaca ima i sasvim kritički odnos, mada su neuporedivo manje spremni na akciju i naročito na požrtvovanje. Bez napora pojedinaca, i grupa u pravcu demokratizacije društva, nezavisno i uprkos režimu, mao se može postići. Kad govorim o toj dehumanizaciji onda mislim i na kulturu diJao na poštovanje tuđih ideja i, razume se, ličnosti. To poštovanje nije samo obaveza vlasti, što je uostalom ovde stalno izostajalo, već i svakog građanina, građanke, svakog u opoziciji takođe, ukoliko zaista žele da imaju civilizovano, odnosno, demokratsko društvo. Jer, demokratija nisu samo izbori i slobodna štampa, radio i televizija. Demokratija su građani i njihova svest o postupanju u društvu, o spremnosti da se čuje i drukčije mišljenje, da se stišaju strasti i pokaže smisao za argumentovano drukčije mišljenje.

0 Rekli ste nešto i o promeni strukture stanovništva?

— Mislim da i to spada u argumentaciju o nenormalnosti izbora, ako se gleda sa stanovišta svega onoga što pogoduje ili otežava demokratski duh i procese. Uverio sam se da su se Srbija i Vojvodina, po strukturi stanovništva, najviše izmenile u odnosu na sve druge jugoslovenske prostore. Nije reč samo o useljavanju već i o usredsređivanju na razvijanju svesti koja odgovara jednopartijskoj revolucionarnoj vlasti. U tome vidim pored svega što sam rekao, jedan od najznačajnijih razloga što se Srbija tako dugo i tako slabo demokratizuje. Tu je koncentrisana vojska, tu je policija, tu je Savez boraca, penzionisani diplomati, partijski rukovodioci — i to ne sve samo Srbi, već i ljudi drugih nacionalnosti. Ali, više i od toga me je iznenadilo „dinarstvo“ u Srbiji i Vojvodini.

To „dinarstvo“ unosi u Srbiju i Vojvodinu jedan poseban psihološko-politički elemenat: euforičan, agresivan, gotovo „genetski“ nedemokratski, koji stalno stvara svoje „neprijatelje“, povećava broj svojih žrtava, stvara atmosferu osvetoljubivosti. Čitava ta euforija se sada na izborima prenosi od nacionalnog na političko. To ne važi samo za stranku na vlasti, gde je očigledno, već i na neke moćne grupe u opoziciji.

Zato, na ovim izborima, ujedinjujući ekstremnu levicu i ekstremnu desnicu Srbi su se, verujem, nesvesno izjasnili ne samo za ekstremizam nego i protiv izvesnih elemenata demokratije. Za demokratiju je

otrebno daleko više racionalizma i dijaoga, daleko više činjenica i ozbiljnosti, a što manje pozorišta i hajke, obećanja i pretnji. Možda bih mogao i da kažem da kako je Srbija (i Vojvodina) postajala više „dinarska“ nego što je ikad bila, tako da su oblasti iz kojih su Srbi i drugi ovamo došli, postojale više demokratske u načinu mišli.nja nego što je to na ovim prostorima, nažalost, sada.

Dnevni pritisci

e Ako bi se sve ovo što ste rekli moglo staviti pod naznaku „dobri uslovi za nenormalne izbore“, kažite šta je ono dnevno, „tehničko“, formalno i realno što izbore čini i manje demokratskim i više nenormalnim? — Pre svega, malo vremena od osni-

— U vojnopolitičkim raspravama po! vjerljive prirode tada se često upotrebljavao termin — „bastion“. Pod tim pojmo su se u vojno-strategijskim razmatranjim podrazumijevali oni dijelovi naše zemlj do kojih agresorove jedinice, bez obzir. na to kakve i čije bile, nisu mogle tako la ko ni tako brzo stići. Dakako, tu su prij svih spadali centralni dijelovi Bosne i Her cegovine. Mostar je, dakle, duboko u „bas tionu“ i teško bi do njega tada mogle stić) bilo čije, pa i sovjetske motomehaniziran jedinice, bez obzira na svoju osvjedočen snagu i prodornost, jer nije bilo suvrem nih komunikacija.

I nadalje: tvrdnje bez argumenata

6 Da li su Vam poznate ličnosti koje su učestvovale u odlučivanju o dislokaciji rečenih kapaciteta? Kakva je Vaša osobna uloga bila u svemu tome?

— Prije svih, važnu ulogu u tom odlučivanju imao je Mijalko Todorović kao visoki vojni rukovodilac i kao inižinjer, kompententan za taj posao. Osim njega,

valja neizostavno spomenuti i Milenka

Đurića, pukovnika i inžinjera koji je i prije rata radio u zrakoplovnoj industriji, te je i njegova riječ imala veliku specifičnu težinu, i u stručnom i u političkom smislu. Bilo je tu još mnogo stručnih ljudi koji su radili u vojnoj industriji čije se mišljenje poštovalo, naročito u bitnim odlukama.

Što se mene osobno tiče, nisam učestvovao u donošenju važnih odluka, ali sam u neku ruku djelomice neposredno izvršavao te odluke. Da biste bolje razumjeli moju tadašnju poziciju, moram Vam reći nekoliko biografskih podataka: prije rata sam završio pilotsku školu i četiri semestra mašinskog fakulteta, učestvovao sam u aprilskom ratu kao pilot, potom i u narodnooslobodilačkom ratu čiji sam kraj dočekao kao komesar eskadrile u činu kapetana. Poslije kratkotrajnog zadržavanja u Političkom odjeljenju Ratnog vazduhoplovstva, premješten sam u Vazduhoplovni opitni centar u Zemunu, gdje sam bio probni pilot, a vršio sam i dužnost inžinjera za ispitivanje aviona. Fakultet sam završio 1948. Kasnije moj uspon u karijeri nije bitan za ovaj razgovor. Dakle, bio sam na mjestu i u ulozi da mi je do pojedinosti poznato što se događalo u zrakoplovnoj industriji.

0 Imaju li ikakve činjenične osnove priče o tome da je zrakoplovnu industriju netko premještao s namjerom da osiromaši Srbiju?

subota-nedelja 15-16. decembar 1990.

NEDELJNA BORBA

strana

vanja stranaka do izbora, zatim potpuno lišavanje opozicije fer pristupa na televiziji, na radiju, u „Politici“ koja je postala ne samo partijski, nego i izuzetno nacionalistički, ekstremni, srpski list. Uz sve to, stranke su bile bez finansijskih sredstava, bez prostorija do pred same izbore. Same, uz to, nemaju profesionalnog kadra nasuprot vladajućoj stranci koja ih je izgrađivala čitavih 45 godina.

Gledajući s druge strane, ovaj isti problem izvesne nemoći opozicije daje još težu sliku. Vladajući režim propagira „mir“, iako vodi borbu protiv sopstvenog naroda i demokratije gotovo 45 godina, ali uz sebe ima posredno izjašnjavanje vojnih vrhova. To dopunjuje podrška, da ne kažem sramotno ponašanje, vođstva Srpske demokratske stranke u Bosni i Hercegovini koje je u suštini protiv, Demokratske štvanike u Srboji. To koristi partiji na vlasti, pa imate bedno skrivanje „opozicionih“ kandidata iza SDS u Srbiji, iako je vođstvo te stranke u Hrvatskoj.donelo suprotnu odluku. Da li bi još trebalo da pomenem pritisak Saveza boraca ili napada štampe iz drugih republika koje su identifikovale Miloševića i srpski narod i time doprinele pozicijama Socijalističke partije Srbije?

Uz sve to skrenuo bih pažnju na pojavu nezavisnih kandidata, užasno ambicioznih ljudi, koji znaju da ne mogu dobiti, ali razbijaju demokratski front. To je i poseban problem Demokratske stranke koja, i pored časnih pokušaja, nije mogla da ujedini „velike maršale“ demokratije, velike intelektualne žrece koji ne mogu da se oslobode kulta ličnosti duboko usađenog u krv naših školovanih ljudi, tih „suverenih primadona“ kako sam ih ja u „Demokratiji“ dobronamerno označio.

6 Posle svega kako biste prokomentarisali izjašnjavanje u prvom izbornom krugu?

— Demokratska opozicija mora da bude svesna da su glasove dobile nacionalističke i ekstremne snage, da su demokrate i posebno Demokratska stranka došla u položaj manjine. Bilo je to izjašnjavanje protiv demokratske „srednje linije“ ili, kako se to danas kaže, protiv „centra“. Pokazalo se, takođe, da se tehnikom iz revolucionarnog, perioda htelo jednu „apašku vlast” odbaciti „apaškom opozicijom“. To je tehnika koju demokratija i demokratske snage u zemlji moraju da odbace i to u potpunosti. Konačno, ni taj „stari režim“ ne postoji pre svega kao ideologija i sistem, već postoje sasvim određeni ljudi koji ne žele da ispuste vlast i služe se svim nedozvoljivim „jednopartijskim“ sredstvima da je sačuvaju.

0 Pouka za opoziciju?

— Tek sada u Parlamentu, ali i izvan njega, treba raditi pomno i veoma uporno na stvaranju prave demokratske psihologije za buduće istinski normalne izbore, pa došli ranije ili kasnije. Opozicioni doprinos može da bude značajniji od svega što bude radila vladajuća partija. Ako opozicija bude imala izgrađen odnos ne samo prema onima na vlasti već i prema svojim i tuđim pristalicama, pogotovo. Jer, decmokratski sistem je daleko više složen ncgo što izgleda ljudima koji su histerični komunizam zamenili histeričnim antikomunizmom. Ako prava histerija onemogu-· ćuje demokratiju, druga histerija je ne unapređuje.

— Apsolutno — ne! To su puke izmiš-

ljotine u službi politikantstva. ı 6 Iz svega slijedi zaključak: ne stoji ni teza da je privreda Srbije u prvoj poratnoj godini žrtvovana nekim općim interesima. Bar što se tiče zrakoplovstva?

— Ni ta tvrdnja nema oslonca u činjcnicama. Osim onoga što sam već rekao, evo još nekih argumenata.

Kad se prvih poratnih godina razmiš-· ljalo o gradnji novih kapaciteta vojne industrije, odlučeno je da to bude što bliže našim istočnim saveznicima, prije svega Sovjetskom Savezu, našem u to vrijeme, kako smo vjerovali, najpouzdanijem ideologijskom, političkom i ekonomskom osloncu, odnosno težilo se da lokacija bude što dalje od eventualnih agresivnih apetita sa Zapada, te su na Homolju, baš nekako prije Rezolucije Informbiroa, već bili izgrađeni temelji nekim novim postrojenjima. I danas bi se uz nešto napora mogli pronaći tragovi tih radova. Potom, u Trsteniku je podignuta „Prva petoletka“ koja je neko vrijeme proizvodila samo zrakoplovnu hidrauliku, a nešto kasnije i hidrauliku za svu drugu industriju. Po mojim saznanjima, to je bila i ostala, prema svim relevantnim mjernim parametrima, jedna od najboljih tvornica u Srbiji.

0 Poznato mi je da ste neko vrijeme, što u šaljivom kontekstu, što iz zluradosti, „nosili“ njemačku plemićku titulu „fon“ dakle, „bili“ ste „von Rendulic“. U isto vrijeme čak i neki zvaničnici visoke ju-politike su Vam ironično predbacivali da navijate za „srpsku stvar“. Zar nisu te dvije „premise“ u očiglednoj opreci?

— To vjerojatno i nije vrijedno spomena. No, sad svejedno. Kada smo namjeravali proširiti projekat „Orao“, koncem šezdesetih, pokazalo se da su postojeći kapaciteti u mostarskom „Sokolu“ nedovoljni za tu namjeru. To znači da smo mogli proširivati te kapacitete u Mostaru, ili da nađemo drugu, povoljniju soluciju. I upravo su se u Komandi Ratnog vazduhoplovstva odlučili za ovu drugu varijantu, tako što je donijeta odluka da se aktiviraju neki kapaciteti u „Utvi“. Ja sam tada bio načelnik Vazduhoplovno-tehničke uprave Ratnog

„vazduhoplovstva i protivazdušne odbrane i, razumije se, da sam imao određenog utjecaja i u odnosu na tu odluku. Pošto se tadašnje. bosansko rukovodstvo zalagalo za to da se proširuju kapaciteti mostarske tvornice, meni je u izvjesnom smislu zamjereno da naginjem na „srpsku stranu“. A upravo s te strane stizala mi je ponekad i titula „von Rendulic“, dakako najčešće u šaljivom kontekstu...