Borba, Apr 20, 1991, page 22
XII SUBOTA-NEDELJA, 20-21. APRIL 1991. GODINE | SVET BORBA
|
ба
пер 5 —
Građanski rat kao svakodnevica.
dr Nikolaj Mihajlov
e
(Informativna agencija „Novosti“ га „Вогби“)
U našem današnjem životu ono najstrašnije nisu, po mom mišljenju, prazni rafovi prodavnica, obezvređeni novac, predugački redovi ljudi koji čekaju da dođu do onog što je najneophodnije, već nešto sasvim drugo, što se ne može kvantifi-
cirati, pa prema tome ne podleže ni rela-”·
tivno preciznoj prognozi. Reč je o sveobuhvatnom ekstremizmu, koji nije pogodio materiju već duh društva. Esktremizam se manifestuje svuda i u svemu: u međunacinalnim razmiricama, mitingaškim zastranjivanjem, zatrovanim člancima u štampi, uzajamnim vređanjem narodnih poslanika, zastrašujućoj sumornosti ljudi koji čekaju u redovima ili se pak žestoko. svađaju u autobusima. U po-
jedinim trenucima gotovo fizički osećam
kako mržnja i netrpeljivost, kao zagušljivi smog, vise iznad naših glava, ometajući disanje i stiskajući dušu. Čovek se mora zapitati: zašto sve to?! Kome sve to treba?!
Žurim da se odmah ogradim: nisam ~
za to da iz ovih stopa Jurnemo u potragu za neprijateljima... Na protiv! Mene upra-
vo najviše uznemirava šŠt se neprijatelji ta- ·
ko revnosno traže i tako kako pronalaze. Prelistajte samo stranice naše sadašnje štampe, i odmah ćete videti da su neprijatelji ma svakom koraku, da smo njima okruženi sa svih strana. To su: komunisti, demokrati, kooperanti, ljudi koji se bave „sivom ekonomikom“, Gruzini, Osetini, Čečani, Litvanci, Jevreji, pukovnici, partijski aparatčiki, patrioti, separatisti, narodni poslanici, akademici, novinari, zaposleni u trgovini, pripadnici specijalnih odreda milicije, službenici državne bezbednosti, takve ličnosti, kao što su Afanasjev, Jakovljev, Gorbačov, Jeljcin...
Kao meteorološka prognoza
Na mene zastrašujuće deluje to, što razglabanja o predstojećim socijalnim kataklizmama, manifestacijama građanske neposlušnosti i maltene totalnom građanskom ratu postaju uobičajeni elementi na: še svakidašnjice, toliko uobičajen kao da je reč o meteorološkoj prognozi ili pak D procenama kakvu letinu možemo očekivati. I u takvom fatalističkom iščekivanju mračne budućnosti mi želimo da nešto obnovimo ili, štaviše, stvorimo!
Doduše, Boris Jeljcin je u jednom od nedavnih govora optimistički izjavio, da je u sovjetskoj zemlji, hvala bogu, nemoguć građanski rat. Taj čovek je odgajan u marksističko-lenjinističkom duhu, a od te činjenice se ne može pobeći, i zato je konstatovao da ne postoje antagonističke protivurečnosti između sovjetskih radnika, seljaka i intelektualaca — tih osnovnih socijalnih grupa našeg društva. Ja takođe ne
uočavam te antagonističke protivurečnos-.
ti, itakođe se nadam da nas neće zadesiti takva katastrofa kao što je građanski rat. Ali dozvolite da postavim sledeće pitanje: kakve to veze ima sa interesima radnika, seljaka i intelektualaca?... Moram priznati da nisam shvatio misao Borisa Jeljcina.
Kamo sreće da samo od radnika, seljaka i intelektualaca — a to smo svi mi Zajedno — zavisi da li će ginuti ljudi u Južnoj Osetiji, da li će se razlegati pucnji u Litvaniji, da li će biti pokolja u Oši, da li će se zaoštravati permanenino eksplozivna situacija u Nagornom Karabahu? 1 dok se mi rasplinjavamo u pričama o mogućnosti ili nemogućnosti građanskog rata, on je u našoj zemlji već počeo. U našoj zemlji već ubijaju radnike, seljake, intelektualce, komuniste, vanpartijce, demokrate i konzervativce. Pitam se: u čijem je to interesu?! Valjda to nije u interesu „osnovnih socijalnih grupa“?!.... Pa naravno da nije! ...A da nije možda u interesu krvožednog „centra”?...: Čovek ne treba da bude politolog pa da shvati, da ništa tako ne smanjuje popularnost predsednika Mihaila Gorbačova kao nesposobnost centralnih vlasti da zaustave krvoproliće i bujicu izbeglica iz regiona u kojima živi paćeničko stanovništvo, sa onih područja gde je još nedavno manifestovano nerazorivo prijateljstvo naroda.
Razume se, svaka ekstremistička grupa (bez obzira da li se naziva partijom, frontom, komitetom spasa ili nekako dru-
Ekstremizam i duh društva
Ekstremizam je po svojoj sušlini autokrafičan i zafo je neminovno da se
ekstremisti služe represijom i terorom, da guše ili uništavaju one koji
· drugačije misle Ili deluju.
IMA LI ŽIVOTA PORED POLITIKE?: Na moskovskoj ulici
gačije) na ovaj ili onaj način odražava određeno društveno raspoloženje i na toj OSnovi uvek je spremna da se proglasi reprezentantom narodnih interesa. Dovoljno je setiti se segmenta naše istorije —_ tojest, grupe terorista — intelektualaca, koji su krajem XIX veka svojoj partiji dali gromoglasni naziv „Narodna volja“. Ta tradicija — da se deluje u ime naroda — buk-
valno prožima celokupnu istoriju politič-
· Kvasac ekstremizma
kog ekstremizma: i onog krajnje desnog {fažizma), i onog krajnje levog {„Crvene brigade“ u Evropi 70-tih godina). Štaviše, ta tradicija je svojstvena svim radikalnim političkim partijama, čije su vođe samou" џегепо verovale i veruju, da upravo oni iZražavaju najdublje interese naroda, i da te interese spoznaju bolje nego sam narod. Setite se samo da marksizam još nije stigao ni da se rodi, a osnivači novog učenja već su proklamovali da je prvi zadatak komunista da razjasne proleterijatu ciljeve „njegove stvari”, jer radnička klasa, po mišljenju komunista, još nije spoznala svoje istinske interese, pa joj čak i na pamet ne pada, da joj je od rođenja namenjena istorijska uloga da bude grobar kapitalizma... Setite se samo da se Lenjin, kao dosledni marksista, ni u jednom trenutku nije pokolebao u shvatanju, da bez partije novog tipa radnička klasa nikad neće krenuti ni u kakvu revoluciju i da će stihijski radnički pokret, bez socijalističkog osvešćivanja, uleteti u tredjunionizam i Ogreznuti u borbi za reforme.
Lenjin je bio u pravu
Uostalom, tako se i dogodilo u zemljama u kojima boljševizam nije uspeo da postane uticajna politička snaga. Bez obzira na inspirativni primer Oktobarske revolucije i očajničke napore Kominterne, u tim zemljama nije izbila revolucija, i nije došlo do prateće građanske klanice.-·U tom smislu ispostavilo se da je Lenjin bio apsolutno u pravu. -
Čovečanstvo se mnogo puta suočavalo sa političkim ekstremizmom, i ta suočavanja uvek su se tragično završavala: kako u civilizovanoj Evropi (Hitler), tako i u patrijarhalnoj Aziji (Pol Pot).
Ekstremizam je pre svega pokušaj grupe političkih avanturista da se dokopaju vlasti, kako bi radikalno transformisali društvo u skladu sa ciljevima koji objektivno ne proizlaze iz logike razvoja tog društva... Ekstremizam ne želi i, po pravilu, nije u stanju da trezveno procenjuje ekonomske, političke i duhovne posledice svojih ultraradikalnih akcija, i zato neizbežno doživljava krah, pošto prethodno uvuče milione i milione ljudi u neizmerne nesreće i patnje.
Nezavisno od svojih političkih orijentacija (one mogu biti „desničarske“ ili pak „levičarske), ekstremizam je po svojoj suštini autokratičan, jer ne želi da vodi računa o interesima, onog dela društva koji protestuje protiv politike koju on vodi. Zato je neminovno da se ekstremisti služe represijama i terorom, da guše ili uništavaju one koji drugačije misle i deluju.
Subjektivističke predstave o onom što je neizbežno i korisno za društvo predstavljaju kvasac ekstremizma, i zato je on antinaučan: on teži da nauku zameni ideologijom koju objavljuje poslednjim, najvi-
šim dometom društvene misli, čak i kada
se ta „misao” lako uklapa u histerične i nebulozne ispovesti kakve imamo u knjizi „Mein Kampf“. Zbog svoje antinaučnosti ekstremizam se neprijateljski odnosi prema inteligenciji kao nosiocu kritičke svesti društva. Naime, njemu je potrebna vera, a ne kritika!
Po pravilu, tu veru :personifikuje jedan čovek. Princip firerstva, dučizma ili pak voždizma jedan je od najglavnijih u politici ekstremizma čiji antidemokratizam vuče za sobom rigidni komandno-hijerarhijski sistem.
Ekstremizam je karakterističan po elitarnosti, uobraženom i prezrivom odnosu prema onima koji „dole rade“, a koje ekstremistički vođi tretiraju kao objekt političkog manipulisanja, mada u svojim gBovorima na sve moguće načine laskaju masama i kunu se u njihove interese. Možda upravo zbog toga radnici i seljaci tako oprezno ulaze u sadašnje nove političke partije koje niču širom sovjetske zemlje, a koje u svojim nazivima štedro upotrebljavaju takve prideve kao što su „demokratska“, „narodna“ i tako dalje. Ба:
Sociološka istraživanja pokazuju, dn radnici i seljaci u novim partijama i pokretima širom sovjetske zemlje čine svega 3-7 odsto članstva. i
Ekstremizam, po pravilu, ne priznaje nikakve kompromise, niti pak preferira sporazum i dijalog. On se služi jezikom ultimatuma i pretnji dok oseća da još uvek nije koliko treba jak, ali kada konstatuje
da je prikupio dovoljno snage, i kada sa
pretnji prelazi u akciju, on onda koristi odrede jurišnika...
Uostalom, sve je to dobro poznato, kao što jc poznato i to, da plodno tlo za bujanje ekstremizma predstavljaju krizno stanje društva, nepodnošljive materijalne nedaće, slabljenje pravnog poretka, opadanje radne discipline, krah pređašnjih ideala, osećanje nacionalne marginalizaci-
tralnog komiteta KPSS nije bilo nimalo la-
·novenost i obaveznost sovjetskih zakon-
je, gubljenje stabilne društvene perspektivei strah od neizvesne budućnosti. Sve to || nabrojano upravo u ovom trenutku pritis- | ka sovjetsko društvo. Doduše, još „nije | pao mrak“, ali upravo zbog toga пе зтеmo ignorisati opasnost od ekstremizma, bez obzira da li su u pitanju neoboljševizam, neofašizam ili pak ultraradikalizam . koji navlači na sebe demokratsko ruho.
Dragoceno upozorenje
Na žalost, danas ne samo da imamo | povoljne uslove za bujanje ekstremizma, već smo suočeni i sa njegovim konkretnim pojavama, koje je predsednik Mihail Gorbačov, u govoru održanom u Belorusiji, označio kao „neoboljševičku taktiku“. Reč je o „razaranju državnih struktura, preno- |; šenju borbi na ulice i trgove, organizovanju demonstracija, mitinga, štrajkova i | štrajkova glađu, o stvaranju psihološke at- i mosfere koja bi izbacila iz koloseka pred- | stavnike političkih pokreta”. Može se pretpostaviti da generalnom sekretaru Cen-
завера
ko da upotrebi termin „neoboljševizam“ u negativnom svetlu. Utojiko su dragocenije te Gorbačovljeve reči upozorenja, jer io | znači da lekcije istorije ostavijaju trag. i
Pa ipak, loše učimo lekcije koje nam E daju događaji poslednjih godina. Da nije | tako, čime bi se moglo objasniti to, da mnogi od nas izrazita obeležja ekstremizma još doživljavaju kao manifestovanje dugoočekivane demokratije, kao rušenje temelja totalitarizma, a takođe kao potvrdu narasle političke. aktivnosti. sovjet= skog društva. 6
Ali da pogledamo izbliza koliko akcije | ekstremista imaju zaista demokratski ka- | rakter... Recimo, ulični miting je nešto što | зе ekstremistima veoma sviđa, što im ide na-ruku. Pre svega on omogućava svojim organizatorima, da stvore propagandistič- | ku iluziju o ispoljavanju narodne volje. Dovoljno je da se na mitingu okupi dese- у tak hiljada ljudi (o stotinama hiljada dai ne govorimo), i već njegovi organizatori || smatraju da imaju pravo, da ono što se čuje na tom mitingu proglase jednodušnom „voljom masa”.
Oni tvrde da je na tom mitingu došlo do izražaja „javno mnjenje”. Oni takav miting reklamiraju u izrazima kao što su „čitava Moskva“, „čitav Lenjingrad“, „čitav Kuzbas”, „čitava Ukrajina“ ı tako dalje. Uporedo s tim apsolutno je jasno, da nikakvi ulični mitinzi nisu u stanju da odraze stepen reprezentovanosti društvenog mnjenja jedne zemlje.
Taktički „štosovi“ ekstremista stvaraju još jednu iluziju — iluziju da narodne mase učestvuju u obnavljanju društva. Organizatori demonstracija i šou-mitinga odlično shvataju, da sve superradikalne rezolucije, koje se usvajaju uz orkestrirane povike „dole“, „gubite se“, „narod vas neće“ i tome slično, nemaju ni najmanju zakonsku, niti bilo kakvu drugu snagu. Za orga | nizatore je najvažnije nešto drugo: da pokažu da se upravo oni, a ne zvanične strukture, oslanjaju na podršku masa. Domaćica koja se slučajno našla na mitingu, kada se vrati kući uverena je да је исезtvovala u političkom životu svoje zemlje.
Ekstremizam raspolaže bogatim arsenalom sredstava za manipulisanje društvom. Ekstremisti se služe krajnje populističkim parolama, oni satanizuju svoje protivnike, oni deluju na emocije, a ne па гагum ljudi, oni se služe neprikrivenom političkom demagogijom, oni neprekidno i žestoko optužuju vlast, oni znaju Sta je to kolektivna psihoza gomile i to vešto koriste. Sve to pobrojano u stanju je da izazove i izaziva željeni efekat — mržnju!
Spas od svega toga je da se sovjetski ljudi nauče istinskoj, a ne ekstremističkoj demokratiji. Oni moraju zahtevati od svih mogućih lidera i partija precizne i konkretne programe, a ne političke izjave. Ti programi moraju biti podvrgnuti ekspertizi nezavisnih stručnjaka i o njima se ljudi moraju izjašnjavati na referendumima. Realizovanje usvojenih programa mora biti pod kontrotom naroda — eto сите штеba da se bave narodni poslanici!
TI najzad, mora se obnoviti neprikos-
анални
skih propisa. Oni moraju biti jednom zauvek stavljeni iznad svih 'ekstremističkihzahteva — i to bez obzira da li su u pitanju odluke nekih od partija, ultimatumi štrajkačkih komiteta ili preteći demaršilo- | kalnih organa vlasti. Danas je sovjetskoj zemlji potrebna samo Jedna diktatura diktatura zakona! .