Borba, Oct 19, 1991, page 18

| SUBOTA-NEDELJA, 19-20. OKTOBAR 1991. GODINE DRUGO LIČE RRTR

Piše: У Desimir Tošić ·

| / a razliku od dijaspore, odnosno od

ekonomskih emigranta, privreme-

nih radnika u inostranstvu — kako ih mi ovde shvatamo — emigracija 5е uvek želela predstaviti kao trajna, politička i radikalna pojava u istoriji. Ona je bila poliitčki motivisana, dok ekonomski emigranti nisu motivisani ni politički ni nacionalno. Tu, naravno, zakoni nisu Oštri: ima takozvanih političkih emigranata koji su bili motivisani i ekonomskim razlozima, kao što ima kod izvesnih ekonomskih emigranata političkih motiva. Vrlo je verovatno da se u ovom drugom slučaju pojavljuje hrvatska dijaspora i emigracija, a da je u prvom slučaju zastupljena prvenstveno srpska emigracija iz raznih oblasti. To se dosta jasno videlo u razvoju emigracija iz Jugoslavije. Sa dolaskom „prolećara“ posle 1971. godine politička akcija emigranata Hrvata postaje žešća u intenzitetu, brojnija politički realnija i revolucionarnija. Tek tada nastaju prave terorističke akcije hrvatskih emigranata.

Ono što je odvajalo motive političkih emigranata od interesa dijaspore bilo je snažno sve do revolucije u Istočnoj Evropi 1989. godine. u tome trenutku se to nekako slilo, iako nema međusobne snažne VEze, ni društvene ni političke, mada je politička emigracija, stara već više od 45 godina, dobrim delom izumrla. S druge trane, odlučuje u tome razvoju i društveni i politički elemenat u saživljavanju ljudstva u novim, „tuđim“ sredinama. Politički, emigracija iz 1945. godine je bila diskriminisana, naročito u zemljama kao što je bila Velika Britanija. Socijalno, ta je emigracija iz 1945. godine mogla izuzetno da napreduje samo u individualnim, izuzetnim slučajevima. Kad kažemo da je politička emigracija bila diskriminisana, to nikako ne znači da su protiv nje preduzimane ma kakve političke mere; ona je prosto ignorisana, bila je za javno mnenje nepostojeća.

Piše: Dr Ljubisav Marković

riza i krah starog kapitalizma ali i novog socijalizma su obeležja ovog veka.

„Velika depresija“ (1929-33) u osnovi završava istoriju klasičnog kapitalizma. Iz nje, spontano, nastale su promene i u načinu funkcionisanja i u prirodi kapitalizma. Pod prinudom ekonomije ali i socijalnih zahteva nastaje niz novih odnosa u

rasporedu društvene moći, u prvom redu

u poziciji države i njenom odnosu prema kapitalu, radu, socijalnim i ekološkim pitanjima, prema budućnosti. Uporedo, sa zakonom tržišne neizvesnosti, na ekonomsku pozornicu stupio je zakon društvene izvesnosti. To širi ekonomske i socijalne impulse rada i otvara neslućene horizonte budućnosti.

Socijalizam je nastupao sa revolucijom, sa ljudskom svešću sreće i bez predrasuda prema prošlosti. Političkim poduhvatom on temeljito menja poziciju države, svojine na kapitalu (i svim sredstvima), takođe poziciju rada i života. On pokreće sve društvene potencije, naizgled u sigur-

'roroci lažne nade.

Nove iluzije stare emigracije

Udruženi — razoreno društvo „kod kuće“, suludi emigranti i lašci iz ekonomske dijaspore — naš put čine još pogubnijim, a našu budućnosi

već unapred — crnom!

Međutim, emigranti iz 1945. godine, radno su se razvijali potpuno normalno i u tome radu, koji je cenjen u stranim zemljama, ljudi su postizali zavidan životni standard, zavidan u odnosu na naše ljude u zemlji, bar u vremena pre ranih sedamdesetih godina. Tada je i u jugoslovenskim oblastima standard brzo počeo da raste.

Slučaj ekonomske emigracije, takozvanih privremenih „gostujućih radnika“ sasvim je drugačiji, ne samo u političkom smislu, nego i u društvenom i profesionalnom, kao i u psihološkom. Oni se pojavljuju u Zapadnoj Evropi kao samosvesni, maltene kao pobednici, iako su „služili kapitalizmu“. Bili su većinom, bar Srbi, „titoisti“, da ne pominjemo Makedonce u Australiji koji su se uljulkivali u titoističkom kultu ličnosti. Još je teži slučaj naših ljudi po Americi: zaglušeni propagandom o američkoj anti-titoističkoj politici, ekonomski emigranti su se u prvo vreme prikrivali, a docnije, kada su zaključili da su Amerikanci ili nezainteresovani za jugoslovenska politička gledišta ili su tolerantni, počeli su po privatnim radnjama da niču Brozovi portreti kao u Jugoslaviji. Naravno, ne treba gledati na te ljude kao na članove Saveza komunista, ali je titoizam „izuzetno prožimao psihologiju srpskog prigradskog čoveka, čak i u Americi. Ekonomski emigranti bili su dobrim delom profesionalci, bilo kao kvalifikovani radnici bilo kao više tehničko osoblje. (zubari lekari itd.) Većina političkih emigranata pedesetih godina bili su fabrički radnici ili nešto slično.

otrebna je jedna primedba da bi se sagledala značajna razlika između poratne političke i kasnije ekonom-

ske emigracije, a to je odnos prema zakonima u zemlji u kojoj su živeli i radili. Dok

su stariji emigranti iz 1945, naučeni na patrijarhalno društvo i na pravni poredak koji je relativno funkcionisao pre 1941, poštovali su red i zakone u zemljama u kojima su živeli. Vrlo je malo njihovih sukoba sa vlastima. Kod ekonomskih emigranata, koji potiču prevashodno iz prigradskog stanovništva, koje se odlikuje vi-

· talnošću ali i nasiljem, stalni su sukobi sa

vlastima u zemljama u kojima žive i rade, jer smatraju da nigde nema pravnog poretka ili da ga ima u onoj meri u kojoj je uvek postojao u takozvanoj revolucionarnoj Jugoslaviji posle 1945. godine. Ekonomska dijaspora je daleko uspešnija ekonomski i socijalno od političkih emigranata, ali je ugled političkih emigranata u radnom odnosu bio daleko veći.

Međutim, sve se to menja godine 1989, kada je došlo do revolucije u Istočnoj Evropi, pa i do promena u jugoslovenskim oblastima, više na zapadu nego na jugoistoku Jugoslavije. Odjednom je nastao opšti pokret približavanja zemlji. Hrvatska emigracija i njeni ekonomski emigranti i

- pre 1989. bili su, bar u političkom i nacio-

nalnom pogledu, daleko jedinstveniji. Sa Srbima se to dogodilo tek 1989, iako to jedinstvo neće nikada dostići stupanj do koga su dolazili Hrvati i u prošlosti i u sadašnjosti. Kod srpskih emigranata, kod kojih je inače broj politički aktivnih bio mali, sada je nastala euforija, jer su odmah primetili da ima ljudi u zemlji, čak i Srba u Savezu komunista, koji su istih njihovih ekstremnih gledišta. Tako je čovek, koji je prvi izašao pred emigraciju i obećao joj podizanje spomenika Draži Mihailoviću 1990. godine usred Beograda, uspeo da pokupi i najviše kajmaka kod suludih ljudi u srpskoj emigraciji koja mu je podarila,

po najozbiljnijim i najskromnijim proce-

nama, sumu veću od 100 hiljada dolara. Srpski emigranti iz 1945. godine verovali su svakoj gluposti i svaku su odlično nagrađivali. Kod ekonomskih emigranata bilo je manje naivnosti, jer su oni proroke iz zemlje bolje poznavali. Ljudi koji su dvadeset ili trideset godina sticali karijere i nisu se „mešali u politiku“, ili bili otvoreni titoisti, odjednom su postali masovno aktivni i svoj novac ne samo ulagali u „nacionalne akcije“ nego su za uloženi novac zahtevali odgovarajuće položaje. Kao što u zemlji raste broj ljudi naoružanih u okviru

političkih grupa, tako u inostranstvu raste broj političkih pretendenata. Jedan ugled-

ni emigrant priznao je pošteno da je do revolucije u Istočnoj Evropi samo „čitao u štampi tekstove o Istočnoj Evropi, SSSR i Jugoslaviji“. Zanimljivo je, i prirodno je, da je Jugoslavija tek na ttećem mestu.

ko je neko verovao. pre trideset ili više godina da je emigracija na niž5 ет stupnju razvitka i nacionalnog i političkog shvatanja, s obzirom da je bila' marginalna snaga — u odnosu na društvo u zemlji — sada vidimo da je društvo u zemlji daleko više razoreno nego što se moglo pretpostaviti. Među ovima, Koji taj problem nisu, do kraja i u globalu, shvatali je i pisac ovih redova. Međutim, sada

· nastaje nešto još gore, još niže: udruženi

— razoreno društvo u „bazi“, suludi emigranti i lašci iz ekonomske.dijaspore — čine naš put pogubnijim a našu budućnost, već unapred crnom! |

Da li u ovakvom razvoju stvari uopšte ima mesta za — nadu?

ај izgubljen u bespuću

Krah starog kapitalizma i novog socijalizma

Socijalističke revolucije bile su narodni zahtev da se ekspropriše sloj kapitalista u ime ljudske sigurnosti života, a danas je reč o eksproprijaciji naroda, odnosno njegove društvene svojine, u ime Iržišne nelzveS-

nosi Života

nu budućnost — i doživljava krah. To se jednako tiče ekonomije, uprkos značajne industrije, itd. kao i ljudskog poverenja "strpljenja naroda koji više neće da se miri sa tegobama života u ime „socijalističkog

Usled kakvih društvenih procesa se dogodile ove kapitalne pojave — ostaje da se naučno i temeljito raspravi. Ustvari to je način i dug nauke prema budućnosti, prilog kontroli sila neizvesnosti. Prilog demokratiji. ~ Naša pažnja, prirodno, okreće se „socijalizmu“, tj. negovom krahu. Usled kojih faktora se to dogodilo; I o kakvom se „socijalizm“ radi?

Naučnih analiza i odgovora na to pitanje nema. Politička misao i u Jugoslaviji se ponela empiristički i površno. Ona maše frazama „o krizi“, o potpunoj „društvenoj Krizi“, i, konstruiše rešenja i obećanja. Ali bez analize prirode „krize“, jasno je, nema ni izgleda za budućnost. Zato je naše društveno stanje pravi „cirkulus viciozus“.

Socijalizam, kao društveni poredak i kao filozofija, taj naš socijalizam, osnov je

shodno birokratskom maniru,

krize u Jugoslaviji. Istina, bio je i faktor određenog napretka ali i nepremostiva barijera, što se čak tragično manifestuje ovih godina. To objašnjenje, međutim, izostalo je u našoj javnosti, čak i u naučnim krugovima. | Takav prilaz zahteva dopunu. Socijalizam, kao fenomen i ovog veka je komplikovane prirode. Pogrešno je ako se podvede pod slučaj političke avanture naroda. Uostalom, nastao je kao veliki bunt života i žrtve naroda. To važi za događaje i u Rusiji i u Jugoslaviji. U naučnom smislu se to mora razumeti šire, kao tendencija istorije, kao racionalnost ka savremenosti. Socijalizam u Jugoslaviji je posebna i originalna pojava. Naravno, polazni elementi su isti kao i u Rusiji. Imamo posla sa monopolom komunističke partije i dogmama njene vlasti. Svojina u svim domenima je društvena temeljita dogma. To uključuje državnu i partijsku vlast nad proizvodom — u distribuciji dohotka, kapitala i položaja ljudi. Svakako i monolitnu svest svih koji žele društvenu karijeru. Egalitarizam je takođe zajednički element „socijalističkog poretka“. Egalitari-

zam u siromaštvu građana. Naravno, birokratska praksa je našla razna rešenja da povlašćene funkcionere izuzme iz Opšteg egalitarizma. Tako su i nastala lična bogastva na mnogim stranama ali bez „poslovnog rizika“. Pravovernost komunističkoj vlasti je jedini rizik u bogaćenju pojedinaca. 5 Elementi koji su skicirani upozoravaju da se u bitnim svojstvima socijalizma sadrže faktori niske efikasnosti rada, voluntarizam u stvaranju mnogih institucija, bezbrojno posredovanje činovnika, moralna i materijalna izopačenja svake vrste.

ugoslovenski poredak socijalizma je,

ipak, osobita pojava. Njega ne treba

olako odbaciti zbog razmera krize ko-

sada razdire Jugoslaviju. Obrnuto. On se mora ozbiljno studirati jer sadrži u potenciji rešenja za budućnost.

Socijalizam u Jugoslaviji, bar u političkoj filozofiji, može biti anticipacija prelaz- ·

nog stupnja do koga će stići progresiona evolucija kapitalizma. Svakako, u tom

konceptu su i neka provizorna rešenja i. nespretne zamisli. Pa ipak. U njemu se

traži rešenje za društveni napredak u ličnosti, u masovnoj individui koja je radnik

i slobodan građanin. Ta misao pokušava -

da na toj osnovi formuliše demokratiju.

Ne izvlači ona ličnost iz funkcija države i

partije već obrnuto.

Značajna su praktična rešenja ove sirO- | ve političke doktrine. Navešćemo ih. Prvo. .

Društvena svojina se konstituiše kao preduzeće, t.jj. u samostalni privredni subjekt

koji posluje na tržištu. S tim se otvara problem redukcije državne vlasti u privredi, u ||

bankama u planiranju. Problem socijalis-

tičkog birokratizma i parazitizma postaje · :

društvena, politička tema. Drugo. Radnici

su punomoćnici nad preduzećem — u od-. lukama poslovne prirode, tržišta i dohot- ka. To otvara kod radnika ekonomske i!

ROI A